Archive for the ‘Uncategorized’ Category

Medikalizacija polnosti – interseksualnost

Image

Hermafrodit, o kome piše Ovidije u Metamorfozama IV, sin Hermesa i Afrodite, otud i ime, koji je bio tako strašno lep da se u njega zaljubila nimfa Salmakida. Ona je ušla u vodu gde se on kupao i strasno ga zagrlila moleći bogove da ih spoje. Bogovi su uslišili molbu i Salmakida i Hermafrodit slili su se u jedno telo sa odlikama dečaka i devojčice. Hermafrodit koji je ušao u vodu iz nje je izašao kao dvopolno biće. U likovnoj umetnosti Hermafrodit je predstavljen počevši od 4.veka stare ere, najpre je prikazivan kao mladić sa dojkama, a u helenističko rimskoj umetnosti kao Afrodita sa muškim genitalijama. Najpoznatiju statutu Hermafrodita izradio je Polikle (2.v. Stare ere) u bronzi a njena mermerna kopija nalazi se u Muzeju Terme u Rimu.

Kada govorimo o interseksualnosti, govorimo zapravo o hermafroditizmu, jer se ta pojava tako nazivala pre dvadesetog veka. Termin interseksualnost uveden je od strane medicinske zajednice. Ričard Goldšmit bio je prvi biomedicinski istraživač koji je iskoristio termin “interseksualnost” da bi obuhvatio širok spektar polnih nejasnosti uključujući i ono što je pre toga bilo poznato kao hermafroditizam. Goldšmit je predstavio raznovrsne “interseksualce” uključujući hermafrodite u svom članku “Intersexuality and the Endocrin Aspect of Sex iz 1917. i termin interseksualnost je polako dobila popularnost među medicinarima.

Iako se ova dva termina “interseksualac” i “hermafrodit” koriste da objasne iste vrste anatomskih stanja, oni upućuju na različite načine razmišljanja o seksualno “dvosmislenom” telu. “Interseksualac” znači bukvalno da je osoba između dva pola, da meša muškost i ženskost. A nasuprot tome termin “hermafrodit” implicira da je osoba i muških i ženskih atributa, da on-ona nije treći pol ili zamešani pol, već da je neka vrsta dvostrukog pola, da ima telo koje suprotstavlja suštinski “muške” i suštinski “ženske” delove. Obe vizije hermfrodita kao nekoga između polova ili kao dvostrukog pola mogu se zapravo naći u staroj grčkoj. Cadden je pronašla koncept hermafrodita kao nekog između polova još kod pisaca pod uticajem Hipokrata. Hipokratova struja pretpostavljala je da pol postoji na izvesnom kontinuumu od ekstremno muškog do ekstremno ženskog i da je hermafrodit neko ko se nalazi između. Nasuprot tome, kasniji mislioci formirali su na osnovu Aristotelovog pisanja, drugačiju tradiciju koja je zamišljala hermafrodita kao biće sa dva pola.

SOFI V.

1886. u Belgiji žena po imenu Sofi V. Sluškinja u svojoj 42 godini otišla je u lokalnu hiruršku kliniku jer posle dva meseca braka nije uspela da ima seksualni odnos sa mužem, nije mogao da prodre u njenu vaginu. Profesor koji ju je pregledao ustanovio je da je Sofi muškarac, bezobizra u šta je verovala u ceo svoj život, sa penisom od 5 cm na uobičajenom mestu, ali bez rupice, urinirala je kroz rupicu koja je bila blizu korena penisa, dok su njene usmine bile zapravo testitis. Za doktora odgovor je bio jednostavan, Sofi je imala testise i penis, i zasigurno bila muško, i zbog toga ona nije za stvarno bila udata bez obzira što su ona i njen muž, porodica i okolina smatrali, jer brak između dva muškarca nije bio legalan. Ona, odnosno on, trebalo je da promeni svoj status u muški i zvanično poništi brak i da počne da praktikuje svjo pravi pol. I za Sofi je odgovor bio očigledan. Osećala se kao žena, oblačila kao žena, uvek je bila žena. Iako su njene genitalije izgledale malo drugačije, pa šta? Što se to ticalo drugih? Bila je žena.Nije bila zainteresovana da postane muškarac, a iz doktoreve perspektive nije trebalo da postane muškarac jer je to već bila.

Slučaj Sofi V. Znamo kroz zabelešku njenog lekara. I njen slučaj događa se pre nego što su počele genitalne operacije.

Autorka Drežer, istoričarka koja je proučavala interseksualnost u Francuskoj i Engleskoj od 1860 do 1915. pronašla je 300 komentara koji se odnose na hermafrodite. Ona period do kraja 19. veka naziva Godinama Gonada, u smislu da se pol određivao prema postojanju polnih žlezda, dakle ako neko ima testise i matericu, on je muško, i ako ima jajnike i penis onda je žensko. U dvadesetom veku gonade smenjuju hromozomi.

 Herkulina Barbin

Drugi slučaj poznat u istoriji, ali iz druge perspektive, je slučaj Adelaide Herkuline Barbin, poznatije kao Aleksina dok je bila žena, i kao Adel dok je bila muškarac.

Herkulina Barbin rođena je 8. novembra 1838. u malom gradu u Francuskoj i krštena kao devojčica. Nije jasno da li se tada postavljalo pitanje pola deteta, ali zna se da kako je francuski zakon nalago dete se moralo krstiti nekoliko dana nakon rođenja, tom prilikom se i deklarisao pol deteta. Herkulina je imala nesrećno detinjstvo jer joj je otac umro dok je bila mala , pa je majka morala da je pošalje kod sveštenica na školovanje, kasnije je završila i normalnu školu i i sama postala učiteljica drugim devojčicama u školi koju su vodile dve sestre, jedna od njih bila je neudata i zvala se Sara. Sara je živela sa majkom i ubrzo su pozvali i Herkulinu da živi sa njima. Herkulina i Sara su se vrlo brzo zbližile i postale nerazdvojne prijateljice, a zatim i ljubavnice.

Griža savesti i bol u stomaku odveli su Herkulinu na seriju ispovesti kod sveštenika i na pregled kod lekara. Rezultat toga bio je konsenzus da je Herkulina bila muško, muško koje je na rođenju pogrešno shvaćeno kao žensko, i tako je njen legalni i javni identitet trebalo da se promeni i sukladi sa njenim “pravim polom”. 1860. njen slučaj je iznet pred lokalni sud, i njen pol je u knjigama bio promanjen u muški a njeno ime u Abel. Barbin se nadao da će njegov novi istinski identitiet pomoći da oženi Saru, ali to se nije desilo jer je skandal bio suviše veliki. Umesto toga Sarina porodica pomogla je Barbinu samo da dobije posao službenika i odseli se u Pariz. Otišao je tamo gde niko ne poznaje ni njega ni njegovu prošlost. Ipak, on nije mogao da pobegne od svoje nesreće. Malo nakon toga, pre nego što je napunila-o trideset godina Barbin je izvršio samoubistvo.

Pre toga ostavio je svoju biografiju pod nazivom Herkulina Barbin, čije je postojanje prvo svedočanstvo interseksualne osobe. Postoji i slika njenih genitalija, zabeležena od strane lekara koji ju je pregledao.

Image

Moderno zapadno društvo je uvelo u igru pitanje “pravog pola”. Drugo vremena pre toga takav zahtev nije postojao. Vekovima je postojalo slaganje oko toga da hermafroditi imaju dva pola: tako su se i zvali.

Poznato je da postoje brojni dokazi egzekucije interseksualnih ljudi i u antička vremena i u srednjem veku. U srednjem veku bilo je ipak jasnog pravila da se oznaka hermafrodit daje onima koji imaju dva pola, u proporcijama koje mogu varirati. Otac ili kum bi prilikom krštenja odlučivao kog je pola dete, odnosno koje ime da mu daju, ali kasnije na pragu zrelog doba kad je dolazilo vreme ženidbe ili udaje hermafrodit je imao pravo da odabere pol ponovo. Jedini zahtev koji je postojao je da ne mogu više nikada da promene pol ponovo, tj. Da do smrti moraju ostati ono što su odabrali. Promena opcije (dakle seksualne orijentacije) a ne anatomska pomešanost polova bila je većinski razlog osude hermafrodita u beleškama koje su ostale u Francuskoj u periodu Srednjeg veka i Renesanse.

Biološke teorije seksualnosti, pravni koncepti individue, forme adminstirativne kontrole kod modernih nacija malo po malo dovele su do odbacivanja ideje o mešavini dva pola u jednom telu i posledično do ograničavanja slobodnog izbora pojedinca na neodređenost. Posledično, svako je morao da ima samo jedan pol.

Sa medicinske tačke gledišta to je značilo da se lekar više nije bavio prepoznavanjem prisustva dva pola, već otkrivanjem pravog pola koji je bio sakriven ispod dvosmislene pojave. Sa pravne tačke gledišta ovo je očigledno impliciralo nestanak slobodnog izbora. Više nije pojedniac određivao kog je pola želeo da bude pravno ili socijalno. Zakon je trebalo da odredi legitimnost polne konstitucije koja nije mogla jasno da se prepozna.

U dvadesetom veku, kada je hirurgija odmakla, interseksualnost je počela da se i na taj način tretira.

Šta je interseksualnost?

Stanje genitalnih, gonadalnih ili hromozomskih karakteristika koje nisu ni potpuno muške ni potpuno ženske naziva se interseksualnost. Međutim, interseksualnost je veoma širok pojam, jer se interseksualne genitalije razlikuju jedne od drugih isto kao što se razlikuju i od propisanih muških i ženskih oblika.

Prema zvaničnoj medicini postoji dvadesetak stanja koja brišu liniju između muškog i ženskog, i ta stanja su nazvana Disorders of Sexual Development. Neka od tih stanja su retka, a neka ne. Sve skupa, ono što medicinari nazivaju disorders of seksual development, učestalo je kao i blizanci ili crvenokosi.

Naša kultura seksualnu anatomiju opaža kao dihotomnu: ljudi se rađaju sa jednim od dva pola, smatrajući ih toliko različitim kao da su dve različite vrste. Međutim, razvojna embriologija, kao i postojanje interseksualaca, dokazuju da je to društvena konstrukcija. Anatomska seksualna diferencijacija događa se na žensko/muškom kontinuumu, na kom postoji nekoliko dimenzija. Genetski pol, ili organizacija “polnih hromozoma” se uobičajeno smatra izomorfnom. Međutim, otprilike jedan od petsto ljudi ima kariotip koji nije XX ili XY. O tome govori i podatak da od kada je genetsko testiranje uvedeno na Olimpijske igre, brojne žene su diskfalifikovane kao “nežene” nakon pobede, a nijedna od ovih žena nije bila muškarac.
Polni hromozomi određuju diferencijaciju polnih žlezda ili gonada u jajnike, testise, jajo-testise ili druge organe. Hormoni koje proizvode polne žlezde određuju razvijanje spoljašnih genitalija u ženski, muški ili srednji oblik. Interseksualne genitalije mogu izgledati skoro kao ženske sa velikim klitorisom ili sa nekim stepenom spojenosti usmina, mogu izgledati i kao muške sa malim penisom ili pomerenim mokraćnim otvorom. Mogu biti i stvarno “izmedju” sa falusom koji može biti tretiran kao veliki klitoris ili mali penis, sa strukturom koja se moze podeliti, praznim skrotumom, ili spoljasnjim usnama i sa malom vaginom koja se otvara u urethri a ne u perineumu.
Dijagnoza stanja interseksualnosti uključuje određivanje hromozomskog pola i uzroka koji stvara genitalnu ambivalentnost i obuhvata različite medicinske preglede.

Navešću neke od najčešćih sindroma koji izazvaju interseksualnost:

Androgen Insensitivity Sindrom (Sindrom neosetljivosti na androgen)

Jedna od najčešćih dijagnoza je Androgen Insensitivity Syndrome (Sindrom neosetljivosti na androgen). To je genetsko stanje koje se uglavnom nasledjuje (osim kada su u pitanju povremene spontane mutacije) i koje se dogadja u proseku kod jedne od 20000 osoba. Kompletan AIS znaci da telesne ćelije nisu sposobe da odgovore na androgen, ili “muške” hormone. (Muski hormon je pogresan termin, posto su ovi hormoni obicno prisutni i aktivni kod oba pola). Neke osobe imaju delimičnu androgenu neosetljivost.
Tako novorodjence sa AI Sindromom kariotip 46 XY ima genitalije sa ženskim izgledom, testise i obično kratku vaginu bez grlića materice. Povremeno je vagina potpuno odsutna. Tako da osoba nema menstruaciju i ne može da začne.
Obzirom da je AIS genetska mutacija locirana na X hromozomu, ona ima nasledni karakter. Osim u slučajevima spontanih mutacija, nosilac AIS-a je majka, i njeno XY dete ima 50% šanse da stekne AIS, njeno XX dete, takođe. Većina žena sa Sindromom neosetljivosti na androgen trebalo bi da mogu da detektuje AIS žene medju svojim sestrama ili rodjacima po majci. .
Tipican rezultat delimicnog AI sindroma je pojava “ambignih genitalija”. Klitoris je veliki ili, je penis mali (mada su ovo samo dva načina označavanja iste anatomske strukture). Ovaj sindrom je čest, i smatra se da može biti uzrok neplodnosti kod muškaraca.

Progestin Indused Virilisation (Virilizacija izazvana progestinom)

Ovaj sindrom izazvan je prenatalnim izlaganjem veštačkim androgenima, najčešće progestinom. Progestin je lek koji je se 1950 – 60tih godina koristio da bi sprečio pobačaj. On se u organizmu prenatalne XX osobe pretvara u androgen (hormon virilizacije). Genitalije se razvijaju od uvećanog klitorisa do razvoja kompletnog falusa i spajanja usmina. U skoro svim slučajevima jajnici i materica su prisutni, mada u ekstremnim slucajevima nema vagine ili grlića materice. Virilizacija se dogadja samo prenatalno dok je endokrinoloska funkcija nepromenjena, što znači da se u pubertetu dogadja feminizacja kao rezultat normalnog rada jajnika.
Drugim rečima, XX ljudi koji su pre rodjenja bili pod uticajem virilizujuceg hormona mogu biti rodjeni sa izgledom genitalija u kontinuumu polnih fenotipa koji variraju od “žena sa velikim klitorisom” do “muskarca bez testisa”.

Congenital Adrenalna Hiperplasia

Adrenalna Hiperplasia najčešći je uzrok interseksualnosti medju XX osobama sa učestalošću od 1 u 13000 rodjenja. Izazvana je anomalijom adrenalne funkcije koja uzrokuje sintezu i izlučivanje androgena, inicirajuci virilizaciju u XX osobama in utero. Posto virilizacija ima metabolicko poreklo, maskulinizacija se nastavlja i posle rodjenja.
Polni fenotip, tj. oblik genitalija varira na istom kontinuumu kao i u prethodnim slucajevima, ali su pored toga moguće i metaboličke komplikacije i disbalansi.

Klinefelterov sindrom

Većina muškaraca nasledi jedan X hromozom od majke i jedan Y hromozom od oca. Muškarci sa Klinefelterovim sindromom nasleđuju još jedan X hromozom bilo od oca bilo od majke. Njihov kariotip je 47 XXY. Klinefelterov sindrom je prilicno čest i pojavljuje su u 1 od 500 do 1 u 1000 muških beba koje se rode. Efekti Klinefelterovog sindroma su prilično različiti, a kod mnogih muškaraca Klinefelterov sindrom nikad nije dijagnostikovan. Jedina karakteristika koja izgleda da je sigurna su mali, čvrsti testisi i odsustvo sperme pri ejakulaciji, što je znak neplodnosti. Osim malih testisa, muškarci sa klinefeletrovim sindromom rođeni su sa muškim genitalijama. Ali njihovi testisi često proizvode manje testosterona od proseka, tako da se oni ne virilizuju, ne rastu im malje na licu i telu, glas im nije dubok, kao što ni penis i testisi nisu tako veliki kao kod drugih dečaka u pubertetu. Mnogima od njih u pubertetu rastu grudi (ginekomastija).

Interseksualnost u raljama medicine

Rešavanje slučajeva interseksualnosti operacijom bazirano je na teoriji koju su 1955. predložili G. Money, J.G. Hampson i J.L. Hampson, a koju su 1972 dalje razvili Money i A. Erhart. Teorija tvrdi da je polni identitet promenljiv do godinu i po dana starosti.On je smatrao da se rađamo kao tabula rasa i da se naš rodni identitet programira za vreme prvih godina života uglavnom kroz roditeljsko i socijano uslovljavanje i učvršćivanje rodnih uloga. Prema ovoj teoriji ako je korektivna hirurgija neophodna treba da se dogodi što je pre moguće. Ako se beba proglasi za mušku inicijalna faza prepravke penisa obično se obavlja do prve godine života, a operacije se završavaju pre polaska u školu. Ako je slučaj obrnut, i bebi se pripiše ženski pol, prepravke vagine i smanjenje klitorisa obično započinju do trećeg meseca života.

Manijeva teorija pala je uvodu, tragično i strašno unakazivši jednu osobu, slučaj John-Joan. Braća Brus i Brajan blizanci rođeni su u Kanadi 1965. Brusu je dijagnostifikovana fimoza i kao 8.mesečnu bebu doktor ga je obrezao da bi uklonio kožicu ali došlo je do komplikacija i ostao je bez penisa. Mani je shodno svojoj teoriji predložio da se od njega napravi devojčica, i roditelji su na to pristali, pod uslovom da mu se nikada ne kaže. Ovde se dakle ne radi o interseksualnosti, nego o nesrećnom slučaju. I rodila se Brenda, ali Brenda bez obzira što nije imala testise ipak je razvila muške karakteristike, obijala je piški sedeći, bila je grubo maskulinizovano dete sa dubokim glasom, dakle razvila je karakteristike za koje se smatralo da ih testosteron razvija. Kad je imala 14 godina roditeljima nije preostalo ništa drugo nego da joj kažu o čemu se radi, ona je momentalno promenila svoje ime u Dejvid i počela da živi životom muškarca. Mani je tako dobro stajao u medicinskoj zajednici da je trebalo dve godine da Dajmonsu i Sigmudsonu objave tekst 1997. u kome se opisivao neuspeh slučaja John-Joan. Iako se Dejvid oženio i usvoji troje dece svoje supruge, kada je saznao da mu se brat blizanac ubio i sam je izvršio samoubistvo u svojoj 39-oj godini. Na nesreću, na osnovu ovog slučaja izvršeno je na hiljade genitalnih operacija kod beba.

Ovaj slučaj dokazuje da rodni identitet nije ništa tako jednostavno što može da se odseče hirurškim nožem već je rezultat složene reakcije između genetskih, prenatalnih i postnatalnih endokrinih uticaja i postantalnih psihosocijalnih i socijalnih iskustava.

Genitalna netolerancija

Kao sto penis mora da bude dovoljno velik da bi podržao muškost u očima roditelja i deteta, tako i klitoris mora da bude dovoljno mali da bi održao ženskost – to je načelo koje vodi današnje hirurge koji intervenišu kada je u pitanju interseksualnost, čvrsto verujući kao i društvo koje ih okružuje u bogom-zadatu binarnost polova.
Za razliku od mnogih odraslih interseksualaca koji se se osećaju kao da je nad njima izvršeno nasilje doktori i dalje smatraju da je genitalna hirurgija neophodna za interseksualne bebe, i razlikuju tri kategorije genitalne hirurgije podjednako ih vrednujuci:
hirurgija u službi spašavanja života – kada je uretra postavljena tako da beba ne može da izbacuje mokraću iz tela
hirurgija u službi kvaliteta života – kada se se uretralni otvor redizajnira tako da dete može da urinira bez prosipanja mokraće
hirurgija u službi estetike – kada je mali penis povećan ili klitoris smanjen.
Doktori smatraju da “normalne” genitalije povećavaju do maksimuma socijalizaciju deteta koju navode kao jedan od najvažnijih razloga operacije interseksualnih beba. Takođe tvrde da to čine zbog roditelja koji žele svoje dete da zaštite od zadirkivanja.

Genitalne operacije

Iako se trenutno u svetu izvršava mnogo genitalnih operacija i dalje ne postoji metaanaliza unutar medicinske zajednice o nivou uspeha ovih poduhvata, kao sto se ni bebe nad kojima se vrši operacija ništa ne pitaju. Evaluacija genitalnih operacija čini se na osnovu sledeće 4 kategorije: izgled klitorisa, osetljivost klitorisa, veličina vagine i komplikacije.
Mnoge studije interseksualnosti uspešnost operacija mere time da li je muškarac sposoban za penetraciju i da li je heteroseksualan. Za uspešnost operacija interseksualnih žena kriterijum je da li su stupile u brak.
Studija Suzan Kesler pokazuje kako jedna grupa hirurga daje listu zahteva za penis, kako neki lekari sami procenjuju i odlučuju da žena treba da ima vaginu “bez obzira da li je koristi ili ne”. Za muškarca je propisan “dovoljno veliki penis da sluzi za uriniranje, da pruza zadovoljavajucu pojavu i da bude zadovoljavajuc pri seksualnoj aktivnosti”.
Iako se operacije izvode u poslednjih 50 godina ne postoji mnogo dokaza da imaju efekta i da su sigurne na duže vreme, naprotiv, nekoliko poslednjih studija su potvrdile da rani hirurski tretman genitalija često rezultuje psihološkim i seksualnim problemima a ne boljem socijalnom prilagođavanju (Creighton et. al 124, Zucker, et al. 300, Alizai, et al. 1588).1

Buđenje svesti

En Fausto Sterling je 1993. objavila članak “The Five sexes” u časopisu “The Science” u kome je pisala da dva pola više nisu dovoljna da obuhvate čitav spekar ljudske polnosti i u kome je predložila sistem od pet polova: pored muškaraca i žena tu su se nalazili: herms (termin za pravog hermafrodita, kako autorka navodi), merms (termin za pseudohermafrodita koji je rođen sa testisima i nekim aspektima ženskog pola) i ferms (termin za pseudohermafrodita koji ima jajnike kobinovane sa nekim elementima muškog pola).

Nakon toga u istom časopisu objavljena je reakcija Cheryl Chase, interseksualke, koja je inspirisana tekstom En Fausto Sterling, ispričala svoju priču i pozvala druge interseksualce da se jave i svojim ličnim istorijama doprinesu boljem razumevanju tog pitanja. Ona je jedino zamerila An Fausto Sterling na njenoj podeli koju smatra viktorijanskom.

Cheryl Chase je okupila interseksualce i osnovala ISNA, takođe je snimila dokumentarni film “Hermaphrodite speaks!” u kome ljudi pričaju svoje lične priče. Intersex Society of North America (ISNA) udruženje posvećeno sprečavanju genitalne hirurgije. Sve genitalne operacije morale bi se odloziti do trenutka kad osoba postane sposobna sama da odlucuje, osim ako nije neophodno zbog zdravstvenih komplikacija je nacelo koje bi trebalo da se postuje i za koje se ISNA zalaze.
Socijalna netolerancija je uglavnom traumatičnija od individualne patologije i u tom smislu paralelizam interseksfobije sa homofobijom je očigledan. Ali samo u tom smislu, jer Interseksualno drustvo naglasava, da se zbog razlicitosti problema interseksualnost ne moze meriti sa problemom homoseksualnosti.

Učestalost

Rađanje beba sa polnim organima koji nisu ni muški ni ženski dokumentovano je odavno, a operacije se vrše u poslednjih pedeset godina, počeci datiraju od 1920, sa razvitkom dečije urologije. Učestalost radjanja interseksualnih beba varira od toga koja definicija je parametar za odredjivanje tog stanja. Americka istrazivanja pokazuju da je jedna u 2000 beba u SAD-u rodjena sa vidljivim interseksualnim oznakama, sto je kada je su u pitanju SAD u proseku 5 beba dnevno.

Ipak iz nekoliko razloga nemoguće je dati poverljivu statistiku o učestalosti. Prvo zbog različitih podataka koje dobijamo o nekim stanjima. Zatim se dovodi u pitanje da li se govori o celokupnom čovečanstvu ili od kada, do kada..

Takođe, neke forme interseksuanosti, kao Nedostatak 5 alfa reduktaze, imaju jaku genetsku komponentu. Tako da postoji nekoliko naroda (obično zatvorenih) kod kojih se češće javlja nedostatak 5 alfa reduktaze nego kod ostalih, to je recimo ruralni deo Dominikanske Republike, i među Sambia ljudima iz Papua Nove Gvineje.

Takođe znamo da neki faktori okruženja mogu uticati na polni razvoj. Na primer, 1960. je trudnim ženama u Sjedinjenim državama prepisivan hormonski tretman da bi se zaštitile od pobačaja, a taj tretman je razultirao u povećanju CAH stanja.

BBC u svojoj emisiji o Interseksualnosti navodi da jedan grad kao što je London ima oko sto hiljada intereseksualnih osoba.

Interseksualnost i društvo

U ekonomski i društveno razvijenijim zemljama postojanje interseksualnosti se razumeva i predstavlja uglavnom kao tema koja se proučava da bi se njome dekonstruisala teorija o binarnosti polova, a samim tim seksizam i homofobija. Vrlo je malo onih koji su svesni da je to stvarna pojava, sa kojom živi puno ljudi, koji zbog te pojave i fobičnog drustva imaju velike probleme. E.Koyama i L.Weasel, autorke koje su radile evaluaciju nastavnog plana koji se tice interseksualnosti smatraju da je interseksualnost tema koja ne treba da se utopi u politiku LGBT grupa, jer su problemi i potrebe sa kojima se susrecu interseksualci drugaciji od problema i potreba homoseksualaca, kao i transrodnih ljudi. Prema podacima ISNA anti-diskriminacijski zakoni koji se ticu homofobije, bifobije i transfobije cesto nisu adekvatni za odbranu prava interseksualnih ljudi. Generalno interseksualci nisu meta diskriminacije osim ako se ne percipiraju kao homoseksualno orijentisani ili transrodni. Ljudska prava interseks ljudi vise se ticu pristupa tekucim informacijama o telima i medicinskim slucajevima, kao i kontrole kakvi medicinski tretmani mogu i smeju da se vrše.
Sa problemom interseksualnosti najpre su suočeni roditelji interseksualne bebe i to u fazi dok se detetu još nije odredio pol. Ono što ih najviše suočava su pitanja okoline, popunjavanje krštenice i ostale administrativne stvari gde postoji izbor od samo dva odgovora. Roditelji se, da bi dobili odgovore na svoja pitanja, prvo obraćaju lekarima koji najčešće donose odluku o polu deteta.


Interseksualnost i seksualna orijentacija

Istraživanja o seksualnoj orijentaciji interseksualnih ljudi su malobrojna i loše dokumentovana. U svojoj ranoj studiji J. Money i njegove kolege tvrdili su da je 48% njihovog uzorka interseksualnih zena bilo homoseksualno orijentisano (J. Money, M.Schwartz, V.G.Lewis). Autorka Suzan Kesler na osnovu svojih podataka zakljucuje da je homoseksualnost ucestalija medju interseksualnim zenama, nego medju zenama uopste.

Zaključak

Otkriće interseksualnog tela budi sumnje ne samo u jedno pojedinačno telo, već u sva tela. Mnogi smatraju da ako ne sortiramo ljude na muškarce i žene makar na nekom bazičnom nivou, socijalne institucije (uključujući i podelu na hetero i homoseksualnost, majke i očeve) ne bi više bile vidljive. I nema sumnje da je to istina. Naši socijalni i lični identiteti bili bi ozbiljno poljuljani kada ne bi ljude sortirali po polu.

I samo pitanje šta je “stvarno” ključ u tome da si muško žensko ili interseksualac je podložno promenama kroz vreme, mesto i spoljašnje okolnosti. Ne postoji konačan odgovor.

Tea Nikolić

Predavanje održano na Queer studijama 9.marta 2013. Institut za društvene nauke, Beograd

Literatura:

Ahmed S F , S Morrison, I A Hughes, Intersex and gender assignment; the third way? Arch Dis Child 2004
Diamond, Milton, Sexual identity and sexual orientation in children with traumatized or ambiguous genitalia, Journal of Sex Research

Kesler S. J , Lessons from Intersexed
Koyama E. Weasel L., From Social Construction to Social Justice: Transforming How we teach about intersexuality,
Hunter R. H. F.
Sex Determination, differentation and intersexuality in placental mammals,
ISNA Newsletter
LeVay S.
Male, Female, Other,
Harrub B.,
Intersexuality fails to support homosexuality,
Hodzic A
Rod i seksualna orijentacija
Foucault M, Introduction to Herculine Barbin, http://www.docstoc.com
Srejović, Cermanović, Rečnik grčke i rimske mitologije

 

Biseksualnost: zadovoljstva dezorijentacije ili nastavak nesigurnosti

Tea Nikolić

tekst objavljen u knjizi “Kako se orijentišemo?”, 2004. Deve, (uredila Tea Nikolić, ostali tekstovi u knjizi: Uvod u razumevanje seksualne orijentacije, dr Aleksandar Štulhofer, Preporučeno za razmatranje: Heteroseksualnost, Amir Hodžić, Homoseksualnost Šarl Pikavet, Aseksualnost Jelena Kerkez)

U objektivnost i univerzalnost postojećih kategorija i pojmova lako je poverovati i zaboraviti da su naše tvorevine. Lako je poverovati da kategorija ima realno, istinito i nepromenljivo značenje i zaboraviti da je to reč koju smo sami izmislili. Kada se kategorije ustanove, često se dešava da se razlika među njima previše naglasi, da se stave u kontrapunktan položaj, seksualna orijentacija je tipičan primer za to. Tako se recimo biološke teorije, evoluciona, genetička, homonalna i neuroanatomska, zasnivanju na pretpostavci da postoje dve osnovne prave forme: heteroseksualna i homoseksualna.

Da li je biseksualnost “treća vrsta” seksualne orijentacije, između ili izvan homoseksualnosti i heteroseksualnosti, potpuna suprotnost aseksualnosti? Da li je biseksualnost moda koja se pojavljuje a zatim nestaje? Konačno, da li se biseksualnost odnosi na subjekat ili na objekat? Ili je to nešto što dovodi u pitanje identitet na prvom mestu, ali i sam koncept seksualne orijentacije?

Biseksualnost je pojava koju je teško posmatrati i istraživati obzirom na svu promenljivost i ambivalentnost, čak i dezorijentisanost koju ona nosi. Biseksualni ljudi su nevidljivi, utopljeni u jednu ili drugu kategoriju, društvo, zajednicu. Oni retko govore o svojim iskustvima, kao što su i retko ispitivani s namerom da se istraži njihova želja, privlačnost i ponašanje.

Novije istraživačke perspektive pokazale su da ne postoji nužna unutrašnja veza između seksualnih ponašanja i identiteta. Sa druge strane, mnogi istraživači su pokazali da postoje složene (a ponekad i protivrečne) veze između ponašanja, identiteta i nastajanja seksualnih zajednica. Ovaj rad predstavlja biseksualno ponašanje i biseksualni identitet, tumačeći ove dve kategorije prema njihovim najjednostavnijim definicijama.

Rod, naravno…

Ideja o rodu i rodnim ulogama mogla bi biti značajna za razmatranje seksualnosti. Dok razvijamo seksualne identitete okvir u kome se krećemo nije ili ne mora biti seksualnost sama po sebi. Umesto da direktno učimo da erotizujemo jedan ili drugi rod, mi zapravo učimo da se ponašamo kao žene ili kao muškarci, a to ponašanje “podrazumeva” i sklonost ka suprotnom polu. Rod, a ne seksualnost je okvir kroz koji učimo da procesiramo informacije. Taj okvir ili kognitivna mapa, ili “rodna shema”1, postaje osnova za smisao koji dajemo svojoj seksualnosti. Ako je seksualna orijentacija povezana sa rodnom shemom, onda dvostruka privlačnost prerasta tradicionalnu rodnu shemu i postaje otvorena rodna shema. To uključuje prekid između roda i seksualne orijentacije, pa želja (prema istom ili suprotnom polu/rodu) ne zavisi od toga da li osoba žena ili muškarac. Dakle, rod postaje teoretski nebitan za izbor partnera. Ne zna se zašto neki ljudi usvajaju otvorenu rodnu shemu, a neki ne. Razvijanje ovakve sheme uključuje “otkrivanje” privlačnosti prema istom polu, jer društvo ulaže znatne napore da se u tradicionalnu rodnu ulogu uključi i prevencija erotizacije istog pola/roda. Iako je ova shema neophodna u razvoju biseksualnog identiteta ona nije dovoljna da bi se taj identitet razvio.

Središnja pretpostavka tradicionalne rodne sheme je da se rodni identitet i seksualna orijentacija na neki način uklapaju. U skladu sa tim, doktori obično zahtevaju kao dokaz transseksualnog statusa interes za “ispravan” pol, drugim rečima od osobe se očekuje da posle operacije bude “heteroseksualna”. Kod mnogih osoba koje se identifikuju kao heteroseksualne, “homoseksualne” ili “biseksualne” samodefinicija je bazirana na stabilnom osećanju rodnog identiteta. Ali kod onih koji definišu sebe kao “transseksualne” rodni identitet je specifičan, oni pre svega moraju sortirati svoj rodni identitet da bi mogli preuzeti neku seksualnu orijentaciju.

Biseksualna orijentacija

Neki teoretičari koriste termin seksualna preferencija kako bi naglasili da ljudi uzimaju aktivno učešće u konstruisanju svoje seksualnosti i prave razliku u odnosu na termin seksualna orijentacija koji sugeriše da je seksualna preferencija uspostavljena pri rođenju i da je fiksirana2. Oni naravno, ne tvrde da ljudi imaju potpunu slobodu izbora, niti da slučajno odlučuju da krenu određenim putem. Seksualna privlačnost je kompleksan pojam koji biologija ne može da pokrije, a mogla bi se donekle razumeti, mada nikad potpuno, kada bi se fokusirali na to šta ljudi misle o sebi i šta rade – kako prepoznaju svoje želje i kako ih ispunjavaju. Takođe je zanimljivo kako društvo oblikuje izbor koji ljudi prave kada je u pitanju seks, kao i kako kažnjava pojedince čiji je izbor suprotan od onoga što ono diktira.

Neki teoretičari su naglašavali vezu između seksualne uloge i seksualne orijentacije, dok su se drugi fokusirali na erotsku prirodu seksualne orijentacije. Prema poslednjim, seksualna orijentacija nastaje samo iz stečenog erotskog odgovora (responzivnosti) na stimulans povezan sa jednim ili drugim polom. Modeli erotskog odgovora prestavljeni su erotskom fantazijom ili “skriptama” koje nastaju iz različitih procesa učenja i iskustva (Gagnon & Simon, 1973).

Biseksualnost u teoriji

Biseksualnost je tema koju su istraživači seksualnosti dugo ignorisali. Možda zbog verovanja da je seksualna orijentacija dihotomna, odnosno da “prirodno” postoje dva tipa ljudi čije su seksualne želje fiksirane. Često se u istraživanjima seksualna privlačnost prema polovima svodila samo na pitanje ili/ili. Mnogi istraživači smatraju da ljudi mogu biti samo homoseksualni ili heteroseksualni. Ali ništa nije tako jednostavno pa ni ljudi nisu uvek ekskluzivni u preferenciji ka suprotnom ili istom polu.

Različite teorije su putem istraživanja pokušavale da objasne biološku determisanost homoseksuanosti. Međutim, ako, kao što neki naučnici tvrde postoje razlike u veličini nukleusa hipotalamusa kod heteroseksualaca i homoseksualaca, šta je sa hipotalamusom biseksualaca? Ili ako su homoseksualnost i heteroseksuanost genetski predodređene, da li to znači da isto tako treba potražiti i biseksualni gen? Da je biseksualna predispozicija bazirana na biološkim (genetskim, hormonalnim i neurološkim) faktorima izneo je između ostalih Harlou, posle istraživanja pishologije primata, u knjizi Learning to love: “Biseksualni potencijal je činjenica kod ljudi i majmuna, a presuđivanje o tome da li je preuzimanje određenih seksualnih uloga normalno ili nenormalno jedino je važno u odnosu na neke standarde koje su načinili ljudi, realne ili fiktivne.”3 Međutim, zajedničko stanovište u teoriji i razumevanju biseksualnosti do sada nije uspostavljeno.

Alfred Kinsi je bio prvi istraživač koji je seksualnu orijentaciju predstavio kao kontinuum, i na svojoj skali od 0 do 6 biseksualno iskustvo smestio između brojeva 1 i 5. Da bi ljude seksualno klasifikovao Kinsi je koristio dva elementa, ponašanje i subjektivan odgovor, koje je kombinovao na jednoj skali. Međutim, on je u ovoj pionirskoj studiji došao do zaključka da seksualna osećanja i ponašanje kod skoro polovine muškaraca i četvrtine žena nisu ekskluzivno heteroseksualna ili homoseksualna.4 Ono što je još važnije u Kinsijevom izveštaju jeste to da seksualna privlačnost ili ponašanje nisu stabilni, jer značajan broj ljudi menja svoju seksualnost tokom života.

Istraživači nakon Kinsija su shvatili da je seksualna orijentacija fenomen koji neprestno izmiče i da se ne može meriti na predložen način.

Masters i Džonsonova, koji su proučavali seksualne odgovore i erotske fantazije, kategorijama heteroseksualan, homoseksualan i biseksualan priključili su i kategoriju ambiseksualnih ljudi. Njih su definisali kao osobe koje ne pokazuju zainteresovanost za rod seksualnih partnera. Dok su u laboratoriji proučavali seksualne odgovore muškaraca, žena, heteroseksualaca i homoseksualaca, članovi njihovog istraživačkog tima detektovali su grupu sa “atipičnom istorijom”. “Ti ljudi su prijavili česte seksualne odnose sa oba pola i pokazivali znake potpune nezainteresovanosti kada je u pitanju pol partnera.”5 Oni te ljude nisu nazvali biseksualcima već, prema sugestijama Marka Švarca, ambisekusalcima. Definisali su ih kao “muškarce i žene koji bez obzira na pol partnera nerezervisano uživaju, podstiču ili odgovaraju na otvorene seksualne mogućnosti sa istom lakoćom i interesovanjem, i koji kao seksualno zrele osobe, nikada nisu imali interesovanje za nastavak veze.”6 Masters i Džonsonova, dalje, jasno razgraničavaju ovu vrstu ljudi od mnogo veće grupe individua koje su biseksualne, ali koje se ne uklapaju u gore navedenu definiciju ambiseksualnosti. Termin biseksualnost, smatraju oni, često se pogrešno koristi, i označava bilo šta što onaj koji koristi tu reč želi da ona znači. Pored sugestija  Mastersa i Džonsonove, u stručnoj literature ova dva pojma se često izjednačavaju.

U daljim proučavanjima seksualne orijentacije istraživači su uglavnom koristili Kinsijevu skalu koju su kombinovali sa novim elementima. Tako je Storms predložio modifikaciju Kinsijeve jednodimenzionalne skale jer je smatrao da homoseksualnost i  heteroseksualnost ne mogu biti ekstremi na jednoj skali. Prema njegovom mišljenju homoseksualnost i heteroseksualnost su odvojene ortogonalne erotske dimenzije i na svakoj od njh se može ostvariti određen raspon inteziteta želje. Stormsova dvodimenzionalna mapa erotske orijentacije proizvodi četiri seksualne orijentacije: aseksualnost, heteroseksualnost, homoseksualnost i biseksualnost.

Preme Stormsu, dvodimenzionalni model seksualne orijentacije razlikuje se od Kinsijevog u poziciji pripisanoj biseksualnosti. Na Kinsijevoj jednodimenzionalnoj skali gubitak za jednu seksualno orijentaciju je dobitak za drugu; tako su biseksualci viđeni kao polu-heteroseksualni, polu-homoseksualni, kao kompromis smešten negde između ekstrema. U dvodimenzionalnom sistemu biseksualci su viđeni kao osobe sa većim stepenom i homoseksualnosti i heteroseksualnosti, a ne na sredini između njih7 Oba modela, i Kinsijev i Stormsov, predviđaju da će biseksualci imati više istopolnih seksualnih fantazija nego heteroseksualci i više suprotnopolnih seksualnih fantazija nego homoseksualci. Storms je sproveo istraživanje o seksualnoj orijentaciji razvijajući dvodimenzionalnu meru erotske fantazije EROS8. Jedna od prednosti Stormsove dvodimenzionalne skale, kako sam autor navodi, nad Kinsijevim modelom je to što ona pravi razliku između biseksualaca, odnosno onih koji imaju visok rezultat i na homoerotskoj i na heteroerotskoj skali, i aseksualaca, odnosno onih koji imaju nizak rezultat na obe skale.

Američki psihijatar Klajn opisao je biseksualnost kao “složeno stanje koje karakteriše seksualna intimnost sa oba pola.” On smatra da kod svake osobe ukuno 21 faktor čini seksualnu orijentaciju. Prateći Kinsijev trag, konstruisao je “mrežu seksualne orijentacije” koju je podelio na sedam varijabli u tri dimenzije (prošlost, sadašnjost i idealna situacija). Potpuno popunjena mreža, obzirom da ima dvadeset jednu komponentu daje veoma različitu, skoro individualnu sliku svakog pojedinca.

Koleman, s druge strane, “meri” biseksualnost u tri dimenzije (ponašanje, sadržaj seksualnih fantazija i emocionalna vezivanja). Postoje još mnoge definicije i opisi biseksualnosti.

Istraživači Vajnberg, Kolin i Prior takođe ukljuju tri dimenzije u Kinsijevu skalu procene. Prva podrazumeva seksualna osećanja, dakle u kom stupnju osobu privlače oba pola, zatim fantazije, sanjarenja, neispunjene želje i sve drugo što se odnosi na seksualna osećanja. Druga dimenzija je seksualno ponašanje, stupanj u kome osoba ima seksualnu aktivnost sa oba pola. I konačno, treća dimenzija meri romantična osećanja, odnosno stupanj u kome se osoba zaljubljuje i voli osobe oba pola. Ove tri dimezije kombinujući se konstruišu seksualnu preferenciju.

Istraživači se ne mogu složiti oko pitanja koja je dimenzija seksualne orijentacije najvažnija. Džon de Keko i Majkl Šivili su u svojoj studiji došli do zaključaka da je seksualna aktivnost mnogo važnija od privlačnosti i erotskih fantazija. Sasvim suprotno, Klajn smatra da je seksualni identitet najznačajnija od svih dimenzija na njegovoj skali. Na drugoj strain, studije Ričardsonove, Vajnberga i Ponsove pokazuju da između određenog modela seksualnog ponašanja i preuzimanja posebnog seksualnog identiteta nužno nema veze.

Postoje različite podele biseksualnosti. Neki naučnici je klasifikuju prema vremenskoj varijabli a drugi prema objektu privlačnosti. Jedna od podela biseksualnosti je na:9 simultanu biseksualnost, odnosno postojanje odvojenih veza sa muškarcem i ženom tokom istog vremenskog perioda i serijsku ili sekvencijalnu biseksualnost koja podrazumeva seks samo sa partnerom jednog pola u toku jednog perioda, a sa drugim u toku drugog perioda. Međutim, ova podela nije uvek održiva, jer prema nekim istraživanjima mnogi ljudi koji preuzimaju biseksaulni identitet često imaju seksualne odnose sa jednim polom dok o drugom isključivo maštaju.

Sledeća podela bavi se tipovima biseksualnosti prema kvantitetu odabira pola partnera: čista biseksualnost bi trebalo da označava identičan broj i muških i ženskih parntera, srednji tip biseksualnosti je onaj gde jedan pol ima malo veću prednost nad drugim, tip sa heteroseksualnim tendencijama je kad osoba ima više partnera suprotnog pola, tip sa homoseksualnim tendencijama je kada osoba ima više partnera istog pola i konačno promenljiv tip biseksualnosti. 10

Još jedna od podela biseksualnosti je na: odbrambenu biseksualnost (odbrana od homoseksualnosti u društvima gde je ona stigmatizirana), latinska biseksualnost (insertivna uloga muškaraca u određenim mediteranskim kulturama), ritualnu biseksualnost (kao što je slučaj Papua Nove Gvineje, gde mladi muškarci izvode oralni seks nad starijim i gutaju njihovo “maskulniziarajuće” seme kao deo rituala inicijacije), venčanu biseksualnost (kada je osoba u braku i ima seks sa osobom istog pola), situacionu biseksualnost (seks sa partnerom istog pola u zatvorima, ili za novac), pravu biseksualnost (podjednak interes za osobe oba pola), eksperimentalnu biseksualnost i tehniču biseksualnost (sa partnerom koji može biti obučen kao pripadnik drugog pola).11

Bez obzira na podele, muškarci i žene imaju različita iskustva biseksualnosti, naročito kada je reč o kombinovanju seksualnog ponašanja i romantičnih osećanja. Ono što je zajedničko biseksualcima oba pola jeste to da za njih svaki rod ima nešto različito i posebno da ponudi, što je osnova za dvostruku privlačnost koju oni osećaju.

Jedina stvar oko koje bi se svi mogli složiti je da je “biseksualnost” problematična reč. Kada je u pitanju neodobravanje ona znači promiskuitet, nezrelost. Za neke lezbejke i gejeve ona je “prolazna faza”, “lažna svesnost”, “heteroseksaulna privilegija”. Za psihologe ona je “ulepšavanje problema”, za psihoanalitičare nerazrešen Edipov kompleks, za antroploge uskost zapadnog (judeo-hrišćanskog) pogleda na svet. Neke muzičke zvezde biseksualnost smatraju performansom. U zavisnosti od kulturnog konteksta ona može poboljšati (Mik Džeger, Dejvid Bouvi, Madona) ili upropastiti nečiju karijeru (kongresmen Robert Bauman, teniserka Bili Žan King).

Biseksualni identitet

Formiranje identiteta prema interakcionistima podrazumeva dijalektiku između identifikacije od strane drugih i  samoidentifikacije, dakle između objektivno dodeljenih i subjektivno usvojenih identiteta. Seksualni identiet između ostalog podrazumeva seksualnu preferenciju ili orijentaciju pojedinca (izbor objekta), svesnu identifikaciju sa društvenim seksualnim tipologijama i identitet erotske uloge pojedinca.12

Ipak, treba imati u vidu da su identiteti fiktivna jedinstva pripisana nečemu što je uvek nepostajano i nekoherentno; konačno predmeti proučavanja (verovanja, svesti ili politike) nisu objektivni realiteti već epistemološke kategorije.13

Biseksualnost je toliko fluidna da je u potpunoj suprotnosti sa identitetom koji sam po sebi označava neku stalnost. Ipak postoje ljudi koji se identifikuju kao biseksualci. Međutim, biseksualni identitet se vrlo često zanemaruje i ignoriše u binarnoj podeli na homo i hetero, iako upravo ove dve kategorije insistiraju na politici kreiranja identiteta.

Koncept seksualnog identiteta je značajan kada se uzme u obzir sva nedorečenost pojma seksualne orijentacije i način na koji se ona određuje, šta sve ona obuhvata i koje je njeno poreklo. Seksualni identitet je koncept osobe o sebi samoj kao o heteroseksualnoj, homoseksualnoj, biseksualnoj ili aseksualnoj. Seksualni identitet ponekad može biti u kontradikciji sa nečijim stvarnim životom. On nije jednom utvrđen i stalan, u zavisnosti od mnogih faktora on često varira u životu pojedinca, neke osobe nemaju stav o svom seksualnom identitetu, neke prosto ne poznaju taj pojam. Koncept seksualnog identiteta nastao je kao oblik političke borbe protiv ugnjetavanja i maltretiranja, i često u društvima poput našeg a i u mnogim drugim, baš zbog te političnosti i vidljivosti odbija ljude da se deklarišu.

Proučavanjem društava udaljenijih od zapadne kulture postalo je jasno da se ne može krenuti od pretpostavke o direktnoj uzročnoj vezi između seksualne želje, seksualnog ponašanja i seksualnog identiteta, i da načini građenja seksualnih identiteta u različitim sredinama u velikoj meri zavise od seksualnih kategorija i klasifikacija koje su dostupne u tim seksualnim kulturama.14

Ford i Bič, u kroskulturnoj studiji Patterns of Sexual Behavior otkrivaju da 64% društava koja su proučavali smatra biseksualno ponašanje normalnim i prirodnim, da je ono staro verovatno koliko i ljudska rasa, a da mnoga društva očekuju, odobravaju i čak propisuju biseksualna iskustva, naročito za muškarce.15 Ova društva, međutim, nemaju predstavu o pojmu biseksualnog identiteta.

Faze biseksualnog identiteta

Mada se heteroseksualnost smatra datom i inherentnom svakom ljudskom biću, i ona prolazi kroz nekoliko faza dok se potpuno ne formira. Kada su se homoseksualni ljudi organizovali i počeli da se bore za svoja prava na različite načine su pokušali da objasne šta je to homoseksualnost. Tako je, između ostalog, teorijski proučavan razvoj homoseksualnog identiteta i njegovih faza.

Istraživači Vajnberg, Kolin i Prior proučavali su grupu biseksualaca okupljenih oko Biseksualnog centra u San Francisku. Na osnovu ovog iscrpnog istraživanja, doduše na veoma malom uzorku, oni su došli do zaključka da postoje 4 faze u razvoju seksualnog identiteta: početna zbunjenost, pronalaženje i primenjivanje imena, učvršćivanje identiteta i nastavak nesigurnosti. Ljudi na različite načine prolaze kroz ove faze, ponekad se u jednoj zadržavaju duže ili se čak vraćaju u prethodnu fazu.

Inicijalnu fazu karakteriše period zbunjenosti, borba protiv definisanja, jaka seksualna osećanja prema osobama istog pola, što ljude može da dezorijentiše i ponekad uplaši. Još jedan izvor zbunjenosti može biti i sam pokušaj da se sopstvena osećanja kategorišu. Često nesvesni termina biseksualan, mnogi pokušavaju da organizuju svoju seksualnost koristeći već spremna imena “heteroseksualnost” i “homoseksualnost”. Konačno, konfuzija može doći i od homofobije, poteškoće ljudi da se suoče sa istopolnom komponentom svoje seksualnosti, a posledica ovoga često je dugogodišnje poricanje koje je karakterističnije za muškace nego za žene.16 Ovaj inicijalni period zbunjenosti koji može da traje godinama, u nekim slučajevima (kada identitet nastavlja da se razvija) prelazi u sledeću fazu, pronalaženje i primenjivanje imena.

Često se u fazu pronalaženja i primenjivanja imena ulazi nakon nekog specifičnog događaja ili iskustva koje je okidač. Za mnoge je otkrivanje do tada nepoznatog termina “biseksualan” bilo tačka preokreta i dalo smisao dugogodišnjim osećanjima koja su gajili prema oba pola. Tačka preokreta takođe može biti i prvo homoseksualno ili heteroseksualno iskustvo, ali i saznanje da seks sa oba pola zadovoljava. Ovo naročito važi za ljude koji su znali termin “biseksualan”, ali prethodno nisu imali iskustva ni sa ženama ni sa muškarcima pa se nisu mogli tako ni nazvati. Ulazak u ovu fazu takođe može biti i priznanje da su osećanja prema oba pola suviše jaka da bi se mogla poricati. I poslednji faktor koji je važan, ali i instrumentalan, za prihvatanje imena biseksualan jeste ohrabrenje i podrška koja može doći od partnera, okoline, kao i od organizacija i grupa za podršku.17

Vreme između prve seksualne privlačnosti ili ponašanja za oba pola i trenutka  kada ljudi sebe počnu da smatraju biseksualcima obično traje godinama.

Sledeća faza je učvršćivanje identiteta. Nju karakterišu kompletnija tranzicija u samoidentifikovanju. Ova faza je posledica većeg samoprihvatanja i manje zabrinutosti zbog negativnih stavova okoline.

Međutim, učvršćivanje identiteta mora se posmatrati relativno. Neki ljudi potpuno prihvataju svoj identitet, neki ne.

Nastavak nesigurnosti je poslednja faza formiranja identiteta koja je karakteristična i specifična samo za biseksualce. Čak i kad otkriju i primente biseksualnost i dođu do tačke samoprihvatanja I dalje postoje periodi sumnje i nesigurnosti u sopstveni identitet. Jedan od razloga je nedostatak društvene validnosti i podrške ovom identitetu. Dok je heteroseksualni svet većinom netolerantan prema bilo kakvom stepenu homoseksualnosti, reakcije homoseksualnog sveta prema biseksualcima znače mnogo više. Neki biseksualci navode pritiske koji su na njih vršeni kako bi se definisali u terminima “gej” ili “lezbejka” kao i da imaju seks samo sa osobama istog pola. Nemeće im se da niko nije stvarno biseksualan i da je identitet neautentičan. Za neke žene to se kosi sa feminističkim identitetom. Uzrok nesigurnosti može biti i u nedostatku modela, kao i u nedostatku biseksualne zajednice. Kod nekih je nastavak nesigurnosti povezan sa nesposobnošću da se seksualna osećanja prebace u seksualno ponašanje (neke žene nikada nisu imale seks sa istim polom). Mnogi sumnjaju u svoj biseksualni identitet zato što su u seksualno ekskluzivnoj vezi18 ili zbog slabije privlačnosti koju osećaju prema jednom od polova.  Baš kao što je učvršćivanje identiteta relativan fenomen, tako je i nastavak nesigurnosti. Nedostatak “završetka”, “zatvaranje faza” deo je koji nosi biseksualnost. Ovaj model formiranja seksualnog identiteta ima svoje nedostatke, ali je svakako i nagoveštaj procesa formiranja istog. Ove faze su u realnosti često znatno šire i duže traju, a nekad su mnogo jednostavnije i različite kod svakog pojedinca.

Postoji dakle znatan period između prve seksualne privlačnosti, seksa sa pripadnicima oba pola i samoidentifikovanja sa biseksualnošću. Termin biseksualan, kao što je već rečeno, može imati različita značenja za ljude. Pored toga, mnoge žene i muškarci gaje seksualna osećanja prema oba pola, a nikada se ne identifikuju kao biseksualci.

Mnogobrojne kombinacije ponašanja, osećanja i samoidentifikacije su moguće.

Rodne razlike

Pre svega prosečne godine prve seksualne privlačnosti prema oba pola i kod žena i kod muškaraca znatno su niže od godina u kojima su imali seksualne odnose. Do prvih seksualnih odnosa dolazi mnogo pre nego što se osoba identifikovala kao biseksualna. Tako je generalni model, bez obzira koji je pol u pitanju: privlačnost, ponašanje, definisanje.

Da bi ispitali tipove biseksualnosti Vajnberg, Kolin i Prior su načinili trodimenzionalnu skalu seksualne orijentacije prema Kinsijevom merilu od 0 do 6 i obuhvatili sledeće dimenzije: seksualna osećanja, seksualno ponašanje i romantična osećanja. Prema njima “čisto” biseksualna osoba bila bi ona koja je na broju tri na sve tri dimenzije Kinsijeve skale. Ovde je rodna razlika prilično velika, dok se samo 2% muškaraca uklapa u sliku čistog biseksualca, žena je znatno više (17%).

Seksualna orijentacija razvija se na različite načine. Po svemu sudeći izgleda da seksualna privlačnost prethodi seksualnom ponašanju bez obzira koji je pol/rod u pitanju. Međutim, heteroseksualni razvoj je prema istraživanjima završen pre homoseksualnog, tako da je kod mnogih ljudi homoseksualnost samo “dodatak” već razvijene heteroseksualnosti.

Rod ima veoma važnu ulogu u modelima biseksualnosti. Prema istraživanjima žene u proseku prvo imaju heteroseksualno iskustvo a tek kasnije homoseksualno. Kod muškaraca je situacija drugačija, iako prvo osećaju heteroseksualnu privlačnosti, homoseksualno iskustvo ipak se događa pre hetroseksuanog. Muškarci u proseku homoseksualnu privlačnost i iskustvo imaju u ranijim godnama nego žene. Međutim, i muškarci i žene sebe identifikuju kao biseksualne oko 27 gidne života. Pomenimo i da je proteklo vreme od prvog homoseksuanog iskustva do prvog korišćenja etikete “biseksualan” kraće kod žena.19

Svi biseksualci imaju iskustvo pomešanih osećanja i ponašanja tokom seksualnog razvoja, i nekad se zaista ne uklapaju u binarne identitete “homoseksualnosti” i “heteroseksualnosti”. To znači da su otvoreni prema daljim seksualnim iskustvima koja ova dva identiteta imaju tendenciju da poriču. Ova iskustva razlikuju se kod muškaraca i žena u zavisnosti od toga kako je rod konstruisan u društvu.

Istraživanje je pokazalo da biseksualni muškarci praktikuju više istopolnog seksa, a žene više seksa sa suprotnim polom. Muškarci takođe imaju veći ukupni broj partnera u životu.

Biseksualnost i stigma

Stigma je diskreditujući atribut koji obeležava onoga ko je nosi kao manje željenu vrstu. Biti “out” kao biseksualac jedinstven je društveni status, koji se može okarakterisati kao “dupla margina”. 20 Biseksualci obično mogu biti stigmatizovani iz dva pravca: od strane heteroseksualnih osoba zbog njihovih homoseksualnih inklinacija, kao i od strane homoseksaulnih osoba zbog njihovih heteroseksualnih inklinacija. Pojavljvanje “bifobije”, reči skovane po uzoru na “homofobiju” sugeriše da je suprotstavljanje biseksualnosti model socijalne predrasude. Heteroseksualni ljudi posmatraju biseksualce kao muškarce koji varaju svoje žene sa slučajno odabranim muškarcima, šireći HIV u “nevinoj” heteroseksualnoj populaciji. Neki gejevi i lezbejke posmatraju biseksualce kao neodlučne, one koji sede na dve stolice, koji im lome srece kada se vrate svom heteroseksualnom paru. Neki pak smatraju da biseksualnost jednostavno ne postoji, a neki imaju sasvim suprotno mišljenje. Sa druge strane, Frojd je pretpostavio “biseksualnu predispoziciju inherentnu” svim ljudima. Njegov učenik Stekel smatrao je da svako ko je ekskluzivno hetresoekualan ili homoseksualan predstavlja pola od svog prirodnog seksualnog potencijala, a da je posledica toga da su i heteroseksualci i homoseksualci neurotični.21

Autorka Mardžori Garber smatra da netrpeljivost prema biseksualnosti u jednom delu postoji i zbog puritanskog mišljenja da “jedna osoba ne može da ima sve”.22

Margaret Mid u svojo Redbook 1975 piše da je došlo vreme da se biseksualnost razume kao normalno seksualno ponašanje. Promena tradicionalnih stavova o homoseksualnosti je važna, naglašava ona, ali do oslobađanja od ustaljenih kulturnih verovanja o seksualnom izboru neće stvarno doći sve dotle dok se ne prizna normalan ljudski kapacitet da voli oba pola.2

Prema istraživanjima najidelnija veza za jednu biseksualnu osobu bila bi dvostruka veza sa oba pola istovremeno, ali ista ta istraživanja pokazuju da su realne veze sasvim drugačije od idealnih, da uglavnom postoji jedan partner ili parnterka, ili jedna glavna i jedna ili više sporednih značajnih osoba u emotivno-seksualnom životu biseksualne osobe. Iako su mnoge od intervjuisanih osoba bile u značajnim vezama, polamorija je bila zajednički aspekt ovih veza. Ona ima različite forme: svinging, seksualne trojke, grupni seks, više partnera, povremeni seks sa prijateljima Ili anonoimni seks na mestima kao što su gej i lezbejski barovi.

Jedan od velikih problema koji nosi ovakav seksualni život je ljubomora sa kojom se biseksualne osobe nose. Biseksualne veze često sadrže set bazičnih pravila stvorenih da bi se sprečila ljubomora, ali to često ne pomaže pa biseksualne veze imaju ograničen rok trajanja. Drugi problem ovakvog seksualnog života je izloženost riziku od seksualno prenosivih bolesti i HIV-a. Nezaštićen seks uz čestu promenu partnera je najveći faktor rizika.

Međutim, mišljenje da biseksualci stalno imaju seks može biti i stereotip, jer biseksualnost ne garantuje uspešan i konstantan seksualan i emotivan život. Opšte rašireno verovanje da su biseksualci neverni, promiskuitetni i nepouzdani ukazuje na potencijalne probleme sa kojima se oni susreću.

Biseksualci često imaju problema sa tom etiketom, jer se seksualna orijentacija teško može odvojiti od veze kroz koju se seksualni identitet i ostvaruje. Zbog toga kada su u vezi sa jednim polom teško preuzimaju biseksualni identitet. Prema istraživanjima biseksualne osobe smatraju da priroda biseksualnosti ima negativan efekat na stabilnost veze i njeno trajanje.

Biseksualna kulturna matrica, životni stil i postmoderna

Jedna od najefikasnijih strategija lezbejskog i gej pokreta bilo je imenovanje homoseksaulaca iz prošlosti. Objavljeno je mnogo knjiga koje su imale za cilj da rekonstruišu izgubljenu ili zapostavljenu prošlost. U takvim knjigama biseksualnost je smeštana u zagrade, podrazumevana pod “gej” i “lezbejski” zato što je morala postojati opozicija između heteroseksualnog i neheteroseksualnog. Međutim, kakvog smisla ima nazivati nekoga ko je živeo pre dvadeset vekova “biseksualnim”? Ta “transistorijska biseksualna kultura” je istorijski sumnjiva i nije ni politički ni filosofski održiva. “Biseksualni identiteti koje smo razvili su produkti našeg vremena i našeg okruženja i ne mogu se odnositi na Aleksandra Velikog ili Eleonoru Ruzvelt.”24

Na biseksualnost se pre trideset godina u odnosu na danas različito gledalo, mada su se periodi fascinacije povremeno javljali. U sedamdesetim godinama XX veka, periodu seksualne revolucije čiji su ciljevi bili zadovoljstvo, sloboda i slamanje granica, biseksualnost je obećavala iskustvo rušenja granica i hod po ivici. Biseksualnosti i androginija bili su simboli tog vremena. Slavne godine biseksualnog šika sedamdesetih bile su godine Dejvida Bouvija, Dženis Džoplin, Mika Džegera. Ali one nisu bile prve godine “biseksualnog šika” kao društvenog i kulturnog fenomena u dvadesetom veku. Biseksualno eksperimentisanje u dvadesetim godinama prošlog veka bilo je povezano sa popularizacijom Frojda. Romani Ernesta Hemigveja, Djune Barns I Šervuda Adersona, zatim čuvene biseksualne harlemske bluz pevačice, kao i iznenadni uspeh Marlen Ditrih u Americi – biseksualnost su slavili kao znak slobode.

Nekoliko godina posle Stounvola, kad su gej i lezbejski pokreti, kao i feminizam, postajali vidljivi i sticali sngu, biseksualnost je izgledala kao taktika prelaska, životni stil u kom je svako mogao da učestvuje. Komune, svinging, trojke, grupni seks bili su medijski kliše tog vremena. Biti mlad i biti “bi” sedamdesetih godina značilo je pratiti modele koje su mediji uz pomoć muzičke industrije kreirali. U to vreme, međutim, bilo je opasno biti “gej” i biti “out”. Biseksualci su tada optuživani da imaju “heteroseksualne privilegije”, a seksualna revolucija je odavno prošla. Umesto ukidanja granica, današnji političari kulture ponudili su strukturu politike identiteta. Granice su se vratile: etničke, rasne, religiozne, seksualne.

Sasvim je jasno da su biseksualni identitet i politika formirani u Britaniji i Severnoj Americi. Danas se biseksualnost u teoretskom kontekstu povezuje sa postmodernom, a novi interes za biseksualnost objašnjava se u queer teoriji kao deo šireg akademskog interesovanja za postmoderne identitete i ideje.

Autorka Stor smatra da je iskrsavanje biseksualnosti – u smislu samosvesnog biseksualnog identiteta, a ne jednostavnog biseksualnog ponašanja – prvenstveno u Britaniji i Severnoj Americi u toku XX veka fenomen postmoderne. Na taj način se nadovezuje na Plamerovu tezu da su postmoderne priče artikulisane oko fragmentacije, a ne oko modernističke priče o “seksualnim istinama” ili “srži” svakog pojedinca. Ta fragmentarnost karakteristična je u opisima biseksualnosti, kao “polu homoseksualne polu heteroseksualne”, “posedovanje muške i ženske strane”  i slično tome, ali i u teorijskim razmatranjima biseksualnosti kao fragmentarne, nestalne ili nedovršene. Plamer takođe tvrdi da su za razliku od linearnih i jednistvenih modernističkih priča, postmoderne seksualne priče pune neodređenosti, višestrukih mogućnosti i izbora i da ih karakteriše zamagljivanje ili menjanje identiteta. Biseksualne priče destabilizuju teleološki završetak linearnog narativa.

Ideja biseksualnosti ima istoriju isto toliko dugačku i složenu kao homoseksualnost i heteroseksualnost. Značenje termina biseksualnost mnogo se promenilo od XIX veka. Danas se postojanje samosvesnog biseksualnog identiteta i prepoznatljive forme biseksualne zajednice, organizacija i politike direktno dovodi u vezu sa ranom postmodernom sedamdesetih godina XX veka.

Na kraju

Iako vlada mišljenje da su biseksualci manja pretnja za status quo nego homoseksualno orijentisane osobe, neki pak smatraju da biseksualnost ima revolucionarno subverzivne mogućnosti, jer heteroseksualnosti je potrebna suprotnost –  homoseksualnost –  da bi se uverila da je od nje različita. Njoj je potrebna iluzija o dihotomiji tih dveju orijentacija da bi zadražala ideju o tome da postoje dve strane –  dobra (normalna) i loša (nenormalna) na kojoj čovek trenutno ili trajno može biti. Međutim, kada se prouče istraživanja koja su pokušavala da na različite načine objasne seksualnu orijentaciju, postaje jasno da je to pojam ili konstrukcija koja se nikada neće moći potupno objasniti. A možda bi i samo objašnjenje dovelo u pitanje njeno postojanje.

Literatura:

Bullough VL. Bullough B (1994) Human Sexuality: An encyclopedia, Garldand publishing INC
DeLamater Dž, Hajd (2002) “Esencijalizam nasuprot socijalnom konstrukcionizmu u pručavanju ljudske seksualnosti”, REČ, Časopis za kulturu, I društvena pitanja 67.63, str 203-218

Garber, M (2000) Bisexuality & Eroticism of everyday life, Routledge, New York.

Haeberle E.J. (1981) The Sex Atlas, New York
Hyde J. S. (1994) Understanding Human Sexuality, McGraw-Hill, Inc
Love B. (1992) Encyclopedia of Unusal Sex Practices, Abacus, London
Masters W. H, Johnson V. E. (1979) Homosexuality in Perspective, Little, brown an dCompany Boston.
Melenhrd Š (2002) “Kategorije I seksualnost” REČ, Čsopis za klnjiževnost I kulturu,I društvena pitanja 67.63
Stajn A. (2002) “Tri modela seksualnosti: nagoni, identiteti I prakse”, REČ Časopis za književnost I kulturu, I društvena pitanja 67.13
Storr M. (1999) “Postmodern bisexuality” Sexualities, Sage Publication, London, Thousand Oaks, CA and New Delhi, Vol. 2(3)
Storms M.D. (1980) “Theories of Sexual Orientation” Journal of Personality and Social Psychology, Vol. 38. No.5, str 783-792
Storms M. D (1981) “A theory of Erotic Orientation Development”, Psychological Reviwe, Vol. 88, No.4, 340-353
Weinberg M, S, Williams c. J, Pryior D. W (1994) Dual Attraction: Understanding Bisexuality


11 Up. Weinberg M. S, Williams C.J I Pryor D.W (1994: 49) Dual Attraction: understandig bisexuality

21 Up. Weinberg M. S, Williams C.J I Pryor D.W (1994: 49) Dual Attraction: understandig bisexuality

3 Up. Love B (1992:28) Encyclopedia of unusual sex practice.

4 Up. Kinsey A. c. Pomeroy W. b, Martin C. E, Sexual behavior in Human Male (Philadelphia: W. B. Saunder Company 1948) I Sexual behavior in human Female (Philadelphia: W. B. Saunder Company 1953)

5 Up. Masters and Johnson V. E. (1979:145) Homosexuality in perspective, Little Brown and Company, Boston

66 Up. Masters and Johnson V. E. (1979:146) Homosexuality in perspective, Little Brown and Company, Boston

8 Erotic Response I Orientation Scale, Storms M. D, (1980:785)

9 Prema autorima Weinberg M. S, Wiliams C.J. I Pryor D.W. (1994:42) Dual Attraction: Understanding bisexuality

10 Up. Weinberg M. S, Wiliams C.J. I Pryor D.W. (1994:42) Dual Attraction: Understanding bisexuality

11 Up. Garber M. (2000:30) Bisexuality and eroticism of everyday life

12 Up Stajn A. (2002) “Tri modela seksaulnosti: nagoni, idnentitet I prakse”, REČ (2002:179)

13 Isto REČ (2002:182)

14 Parker R. Iston D. (2002) “seksaulnost, kulutura I politička ekonomija: novija kretanja u antropološkim I međukulturnom istraživanju seksaulnosti,” REČ (2002:219)

15 Up. Stayton W.R. “Bisexuality” u V.L, Bullough B (1994) Human sexuality

16 Treba imati u vidu da je ovo istraživanje ograničeno, sprovedeno je u San Francisku koji je čuven po seksualnim slobodama, kao ida su ispitanici korisnici centra koji okuplja biseksualce I da dobrovljno dolaze. Zbog toga bise ova razlika mešu polovim I drugim geografskim podrkučjima mogla pokazati kao nepostojeća.

17 Kada su u pitanju zemlje u kojima čak ni homoseksaulni pokret nije dovoljno snažan da se može odupreti napadima I neprijatljstvu, biseksaulne organizacije ne postoje, već se podrazumeva da seu nazivu gurpe koja se bavim homoseksaulnim pitanjima ubaci termin biseksualan.

18 Seksualno ekskluzivna veza podrazumeva praktičnu monogamiju

19 Up. Weinberg M. S, Williams C.J I Pryor D.W (1994: 43) Dual Attraction: understandig bisexuality

20 Up. Up. Weinberg M. S, Williams C.J I Pryor D.W (1994: 190) Dual Attraction: understandig bisexuality

21 Up. Storms M. D, (1980:791) “Theories of sexual orientation”, Journal of Personality and social Psychology

22 Up. Garber M. (2000:39) Bisexuality and eroticism of everyday life

23 Up. Mead M. “Bisexuality, what is all about?” Redbook (1975:29)

24 UP Udis-Kessler Amanda (1991:8) “Whose Culture is it anyway?” Anything that moves, Spring

English texts

Serbian Sexual Response:
Gender & Sexuality in Serbia during the 90’s

“In an imagined continuum of “transition” Serbia is both an extreme and an exception. It is an exception because it was a part of ex Yugoslavia, which itself was an exception in many ways, because “transition” is conected to the wars where Serbian regime had a decisive role and because it was an object of NATO intervention. It is an extreme in a sense of level of destruction of institutions, of making institutional blocade, of sacrifising its own and other nations citizens, i.e. the total price that, in the case of Serbia, one “perverted” transition means.”
(Marina Blagojevic, Mapiranje mizoginije u Srbiji, diskursi i prakse, Mapping of misogyny, discourses and practises, Beograd, 2000. page 35)

To deal with sexuality in Serbia is, like dealing with anything else, a multilayered and pretty heavy task. At the very beginning one encounters the lack of contemporary literature in Serbian language, followed by the lack of any systematic gathering of the information about sexuality related subjects.1
In the field, inside the population of Serbia itself, the situation is even worse. Although they are exposed daily to the explicit sexual content in the media, respondents in different sexological researches are unwilling to talk about their sexual lives and experiences. During the research of the student population of the town of Kragujevac in Central Serbia, researchers (Magdic & Veljovic, 2000 Sexual behaviour, comuncation with friends, in school, in family, Collection of works) note that “when confronted with sexually related subjects a huge number of respondents has not been interested in cooperation.” Sexological and psychological research, conducted by the Society of the Biheviorial Theory and Practice2 was meant to cover the total number of 4000 respondents. Yet, after two years of research, only 1328 questionaires have been collected. Also, even though it was planned to cover the population age up to 77, only 97 subjects in the age group from 47 to 77 have agreed to provide answers to the questionary, which is 6.7% of the total sample. Middle-aged people are particularly unwilling to provide answers to sexological questionaries and therefore most of the researches are conducted in population of younger people, high school and university students.
There is no institution with the system of gathering information on sexual behavior. This kind of research is usually to be found as part of other research3 (medical, sociological, criminological) while their clumsily formed questionaries prevent any form of comparative analysis.
The main aim of this work is to try to picture Serbia and the general atmosphere around the question of sexuality and sexualy related subjects to all of you who have not been in the position to participate during the last decade in this specific experiment. Although at first the idea was that this work should show the cross section of different empirical research, during my investigation, another subject have became dominant – the sexual politics of the state and its acute consequences.
Specific conditions under which we have lived for more than a decade could show interesting results in some professionaly executed and precise sexological research. Before something like that is executed, we must gather our information from different sources and compose the qualitative sexual map of Serbia almost like puzzle.

Excitement (The Awakening of the Nation)

Following the ill-concieved comunist project of unification, new national politicians “have used simplifed neo-patriarchal discourse and selected symbols of the past, and by misusing the values of the rural society combined with rosy visions of future managed to mobilise a big number of followers among rural and urban masses” for their nationalistic goals.4 Almost overnight, the nationalism have replaced former values and very soon after all nations that formed the structure of one country have been dragged into a completely new kind of mutual relationship.
For the Republic of Serbia (as well as for the whole of former Yugoslavia), the nineties have been a decade of wars. Although in Belgrade itself, up until the NATO intervention of 1999, the war was not directly perceived. Nevertheless, as on all teritories directly affected by the war, consequences such as economical misery and crime were raising permanently. It is well known that many citizens of Serbia have taken part in different wars led in the vicinity. These wars provoked great migration of the population and they have dramatically changed the structure of urban population. Well-known term “brain drain” concerns the imigration of the great number of the citizens of Belgrade that kept leaving towards the outside world constantly in the past decade, some of them in order to gain further education, some in order to find work. On the other hand, only those that were forced to do so were migrating to Belgrade that could offer next to nothing.Thus, after the huge wave of migrations in 1991 when several thousands of people have left almost simultaneously, the first groups of refugees expelled from Croatia due to the beginning of the war arrived to Belgrade. Then came Bosnia and, at the end, Kosovo. By bringing a completely different culture with them, these newcomers have deeply changed structure of Belgrade while perfectly matching the new turbo folk5 milleu. The rapid changes in the society and the formation of new values are the two elements that characterize that decade.
The nationalism of the majority of the population awakened through the active propaganda of the electronic media has been constantly kept alive by the political and turbo folk elites, through speeches and songs. Male population was encountering some new and until then unknown tasks. “To be brave and ready to face dangers of the war is the biggest chalenge and proof of maleness. The war propaganda and particularly the invitations to join the flag of war are often based on such arguments, identifying the participation in war with initiation in the world of adult males.”6 Thus, the real man was defending “Serbian fireplaces”7 while at the same time leaving at home his wife and his children. The most explicit model was the assasinated mafia boss and war criminal Zeljko Raznatovic Arkan. Raznatovic, who was placed on the international wanted circular on account of his criminal and therorist activites, was furthermore beleived to have commited certain assasinations for the secret police of Tito’s communist state. First of all, he was engaged in the wars in Croatia and Bosnia and later the general image about him was heavily romanticized8. After that it was quite easy for him to become a MP and a succesful bussinesman. The movie about his paramilitary group called SRPSKA DOBROVOLJACKA GARDA (The Guard of Serbian Volunteers) was presented before the beginning of the war in Bosnia even on the Independent Television Broadcasting Service STUDIO B. The accusations that this formation has comitted different war crimes were justified by the comments suggesting that the formation of the tribunal for war crimes is in final consequence directed solely against the Serbs.
The Serbian State television network was producing different programs about “black pearls” in which the criminal files were boiled down to the conclusion that the hero was nothing but a naughty boy. The personality of Kapetan Dragan was also turned into a myth. He was the military instructor of the Knin warriors, and the creator of the fame of “kninjas” – Serbian Rambo-inspired fighters. It was indicated that his wild past of the international adventurer is not well known, not even his real name, but the fact that he returned to his native country on the white yacht was used to launch the metaphor of the hero who usually arrives on the back of a white horse. His Kapetan Dragan Fund was formed in order to collect the money for wounded soldiers. Because of that he enjoyed a strong media and popular support.9
The brave soldiers, “on the baricades of fatherland” and massacred victims were shown continually during newsbroadcast of RTS. Only the scenery was changing (Croatia, Bosnia, Kosovo). Through constructing a new man – the aggressive warrior always ready to fight – the politics of the regime have directly enceroached on the families. After viewing the news broadcast loaded with images and language of hate the men who stayed in their homes vented their fury and hatred primarily on their wives. At the beginning of the nineties, the greatest number of calls received by the SOS Center for Women and Children – Victims of Violence came straight after the main daily newsbroadcast of RTS at 7:30 pm. This phenomenon was entitled as the “Violence after the second daily news syndrome”. The sequence of the events was in the majority of cases very similar: watching the news, argument with the wife and beating transformed in some cases into a forced sexual intercourse.”10
Besides such explicite way, this call to arms, to defend the fatherland, was executed also through music11, movies and commercials, at one point even appearing in the form of the after-shave bottled as a hand-granade. It was called SRB (The Serb). The support for the warriors was a political duty; even magazines with pornographic content were addressing them with messages of such support12. The vicinity and circumstances of the war and the warmongering politics have somehow created a new model of maleness that was dominant throughout the first half of the nineties: the model of warrior.
The question that arises is whether and if yes, how such social construction of the gender role of the male combined with pornography and wars influenced on terrible sexual crimes which have been commited. Besides the Hague Tribunal report, the data about sexual violence is also provided by numerous centers in Yugoslavia opened to help the victims and to do research on raped women in the wars in Croatia, Bosnia and Kosovo (dr Nikolic-Ristanovic, Victims of war in ex Yugoslavia: size, structure and patterns of victimization, Temida, magazine of Victimological Society of Serbia, May 2000). In the wars conducted on the teritory of Former Yugoslavia rape was common for all sides disregarding the nationality, as well as these “patterns” of raping were common:
“- before the start of the full frontal war in different regions of Former Yugoslavia, in the time when the pressure in these regions is raising and the ethnic group which controls the power starts terrorising its neighbours, some individuals and small groups of bullies, who often also rob and terrify members of opposing ethnic group, break into their homes, beat them up, steal their property and rape their women;
“- in those areas which have not been directly affected by war, but in which nevertheless exist a mixed ethnic compound, the individuals kidnap, spread fear of rape and actually do rape the female members of other ethnic group;
– individuals or groups execute sexual violence against women according to the politics of ‘ethnic cleansing’
women are often sexualy abused with different objects such as: broken bottles, guns, batons, and there are also indications of the use of animals for the same purpose”13
It should be noted that “the rape was only one of many different forms of sexual abuse directed against women during the wars. Namely, besides rape, these other forms of abuse include the verbal threat with rape, all kinds of sexual harrasment and blackmail, sexual slavery in the context of forced concubinate, as well as forced prostitution.”14
However, the documents of this type also pay attention to the fact that the number of raped persons was often manipulated in public, in order to creat confusion and to form the atmosphere of revenge in the warring armies. All that made the work of court investigators quite difficult, but also the lives of the victims. However, it is the fact that all of us that led these latest Balkans wars are still living together with a certain, undefined number of agressive rapists because they haven’t been brought to justice.
War also put up the long neglected gender question, because women were raped “not only for the personal enjoyment of the rapists, but also because of political intentions of the war lords and their executors. Through humiliation of women and desecration of one of the highest values of the patriarchal society – the family – the whole “enemy” community is also humiliated, and its collective identity in jeopardy. “15 In such way there are connecting ellements among soldiers who were fighting under different flags.
In the autmun of 1994 the war with Croatia was long over (at least, this is how it seemed then) and the war in Bosnia was slowly reaching its end. “The cult of warrior who finds it easy to fight not only with Ustashas, Balias or Mujahedeens16, but also with the rest of the whole wide world, while is in the same time not capable to respect the laws of the community, ceased to be of any use. Furthermore, it was pottentialy dangerous. Rebelious and often wild youth and men in full strength were returning to Serbia dissilusioned, angry and ready to carry on with their abbusive behaviour and acts.”17 Serbian regime had, due to its survival, to calm down the agression and the nationalist passion which it provoked itself. Instead of heroes and warriors different patterns are offered. Aproximately at that time starts to work “Pink” Television, that is very tightly related to newly founded party of Slobodan Milosevic’s wife, Yugoslav United Left (the owner of “Pink” Television was the Secretary General of that party). This television was counterpart of Radio Television Serbia. Editorial politics of RTS was of hard-line nationalist orientation, warmongering and brutal in language towards anyone who did not stand beside the regime in power. “Pink” Television, as its name says, was from the very begining giving only “the bright side of life”. As in the reality that side did not exist “Pink” built up a false world, formed its own establishment. On this television one could never see real events (war, confrontation of citizens with the regime, social poverty etc). The people who did not belong to the regime were never invited as guests18. That was a closed circle, a system that maintained itself through its own music, book, newspaper, radio and TV production. As considering the “pink” conception it was not allowed to talk about war, economic poverty, imposibillity to travel abroad, sanctions, riots and politics in general, the number of topics of conversation in many shows was rather limited. In fact shows could only deal with lives of musicians, folk singers, TV hosts, models and that way they were promoted to stars. Naturally this television would not gain as much space in this work if at that time it was not the best rated television, and the only one besides RTS to be seen in the whole Serbia, and to offer people films, series, music, humor and daily lottery. So through this television Serbian regime tried to calm down the agression that slowly started to turn against it. Adressing in the first place to young people, through the most transparent models of males that host “City” show which has rerun several times a day, this television created a new young man dedicated to his looks and carrier.
Dominant models are young handsome men of softer sensibility, but also both small and big enterpreneurs, businessmen that recover their contry that is exhausted by economic sanctions and war.”On individual level, a dominant value is “individual utilitarism”: material and other social goods, egoistic interest. Gaining of wealth as a value existed also in state-run socialism, but it was implicit and sofocated in public discourse. Now getting rich became an explicit, legitimate and socialy desired value, under condition that it stays in frames of new law and business ethics.19 Those who did not have strength or power to transfer themselves from communist security to the new business ethics, have stayed in the vacuum of gray economy, smuggling, poverty and misery, unfortunately, that was the major part of the population. That part of population could not use the recepy for successful man that was prescribed by the media: money and power – unreachable characteristics of “real man” have left an average citizen in a gap between wishes and possibilities, between malehood and reality.
Data on sexual abuse and violence against women, which can be very rarely heard from non-governmental organizations dealing with them, but never from official sources, lead to conclusion that sexual abuse and violence against women do not represent a social problem of Serbian society. However, data of SOS Center for help to the endangered, that were recently announced are frightening. According to the activist of that NGO the size of the problem is large: “Every third girl is a victim of sexual violence before the age of 18, i.e. every fifth to seventh boy before the age of 18. Every day there is sexual violence in primary and secondary schools and at universities. This form of violence comes from the side of persons of authority and, very often from the side of persons of credit”.20
Rape, however, is not a threat only to girls and young women. Institute for Criminological and Sociological Studies conducted a research based on random sample of 192 women. Even 18,7 percent of them stated that their husband raped them. Also, three years lasting analysis of work of SOS phone shows that of the total number of reported cases of sexual violence 15,5 percent was rape in marriage. That behavior is explained by the fact that violence against women is often justified. As a member of the group for Female rights of European Movement, Marinka Cetinic states that facts of widespreadness of rape in marriage are underestimated, it is accepted as something normal in the relation between a man and a woman based on native psychobiological characteristics of genders. This attitude is justified through “opinion that women are totally receptive to physical violence, and that during the rape they have sensation of pleasure, that masochism is typical for women in sexual relations.”21 In spite of requests of many NGOs rape in mariage is not legaly sanctioned.
Molested women seeked help, before all from the police (24,3%), social services (16.5%), doctors (13.1%) and lawyers (10.3%). 79.3% of those that seeked help from the police did not get it. The other institutiones give help that is not satisfying. 52% of victims threatened by murder did not get help and also did not 51,1% of victims of sexual violence. These data do not reflect real state, because many women seek help from no one.22

Plateau (Turbo folk)

In the begining of nineties in Serbia, together with nationalism, a special phenomenon has been developing that is nowadays clearly defined as turbo folk. Turbo folk in its base designates musical direction that developed in the beginning of nineties and it represents a mixture of comercial electronic dance-sound and kitsch folk music with oriental tone. Unfortunately, turbo folk is not just a passing musical direction in one temporal continuum. It is the whole system of values that besides music, certain iconography, fashion, life style, body & sex politics was one of the levers of regime of Slobodan Milosevic for one whole decade. After the regime went down it continued to exist.
As the creators of false world of wealth and glamour they represented counterthesis to the misery on the streets and made the illusion that life has a quite normal flow. When there was any kind of threat to the regime they would stand in “first battle lines” singing provocatively dressed on bridges and squares under the photos of Slobodan Milosevic held by a minor number of his followers, while in some other parts of the country NATO bombs were killing sacrified victims. At the end they were groupies on preelectorial campaigns of former leading party, and stayed as the last defence of regime on the streets.23 Naturally that did not stop them to cross over, on the first so called revolution night, to the other side and continue their “cultural politics”.
Beside tasteless music, mostly stolen from foreign television channels and rewritten in Serbian, turbo folk was slowly building its system of values and through the media was forcing up an elite that promoted those values. Cultural patterns were now issued by singers, composers, and other instant stars, like hosts, sportsmen and some politicians. Lives of those “stars” through television became available to the public, attention was put to them through different other media (daily newspapers, magazines and books). With their looks and success they set an example. Sociologists have in vain already in 1994 (in time of sanctions) warned: “Interrupted comunication with the world has significantly shrunk cultural sights.Young people turn to the lowest culture that is the most available to them. Kitsch always attacks the emotions, that’s why it is appealing. Deminished space is also an excellent opportunity to promote always the same people in front of the public that sees it and accepts it because it is not in the position to choose. Folk representatives are agressive and devour everything in front of them. On the other hand, rock is dead, rock generation is in defensive, they are run over. Their fans are the ones that left the country. Those who stayed are passive. I think that there is no solution to this situation. It can only get worse. The majority of young people has totaly lost orientation and they do not feel like doing anything.”( Jasna Janićijević, professor of Cultural Sociology on Faculty of Filology) 24
The first woman25 that in front of the cameras undressed and behaved with sexual allusions was from the world of turbo folk, it was in middle of eighties. She opened the door for all those women who wanted to show their bodies.
Some sociological studies (M. Blagojevic, Women, pictures, imaginings, page 181) already had dealt with the model of turbo folk women, in concrete with phenomenon of Ceca, star of nineties, singer of emphasized female attributes and Arkan, boss of Belgrade mafia and war criminal, recently murdered in Belgrade. “Married to Arkan, Ceca reguraly appears on TV pregnant and therefore she is the first woman to take off the taboo of pregnant women in media”.26 But even as a mother she continues to represent a sex symbol.
Basic quality of turbo folk woman is her sexuality. She does not need that much to be pretty, as much as she has to take care of herself and be sexually appealing. If she has any sexual attributes she must point them out in all ways, and if she does not have them she must implant them. This is supported by active advertising on “Pink” Television, of implanting silicons in breasts and that is shown in promoting silicon heroines (phenomenon of Jelena Karleusa, Serbian Lolo Ferarri), as well as showing the act of implantation of silicone in positive context.
Sexuality is the fact that turbo folk manipulates with, sex is the way to advertise and make profit. Open disclosure of singer profession came exactly from the silicon sex symbol Jelena Karleusa: “All of us in this business are in fact whores. Not in literal sense of that word, but something similar to that. The real skill is to sell your self well. I count my self in top whores, that can sell themselves for the highest possible price, in the smoothest way”.27 Also, singers from group “Models”(as the name says those are four models) in »City«28, through laughter, say that the price for an evening wiht one of them is 10 000 DM. The influence of these and similar declarations on the attitudes of total population would also be interesting to research. Sreten Vujovic in his work “Young people and AIDS” points out the specific social problem that exactly this kind of statements could induce: “In Belgrade in recent years among teenagers appeared a new way off offering sexual services for money, expensive clothes and luxurious dates, that “sponsored girls” offer mostly to mobsterlike nouveaux riches.”29
The second model of female gender role, that is permanently imposed, is the model of the fashion model – in the context of previous paragraph, that could be called selling body in more subtle way. In couple of last years modelling is flourishing. A model is tall, good –looking , young, beautifull, with “good maners”, with intention to get educated in the future, in front of her are nice future, fashion shows, travelling and a good match to marry. Modelling is presented as a nice but not an easy job, as it needs a lot of sacrifice, but reward is adequate. And what is even better, everybody can find place in modelling, new faces are always needed and young forces ripe every year. A large number of candidates applies to very frequent and well advertised auditions for models, and various Miss elections. They are of different age and bottom limit is 13. Education and intelligence, are not appreciated extremely on a value scale, good looks impose as imperative. A young, attractive woman has chances for life success. She becomes a status symbol of new economic elites, and that is the phenomenon of “sponsored girl” that we have mentioned.
“To be beautiful and sexually appealing” is set to be a task of every woman. Research data (Vukovic & Pesic, Relation to the body and self image in the period of adolscency – Collection of works – Proffesional-scientific gathering, Behaviour concerning health of highschool and University population, 2000) do not show the significant influence of this kind of media construction: only 12.17% of respondents (teenagers) feel unsatisfied with their own looks. However, of significant influence of those “models” on middle-aged women, especially if we have in mind their financial incapability to take care of themselves will maybe tell, some future researches.
Gender role is a set of standards, or culturally defined expectations that determine how people of certain gender should behave (J. S. Hyde). Beside the influence of parents, school mates and friends, some studies (Ashton, 1983) show that gender sterotypes in media can influence on behavior. In situations of war, totalitary regime, falling apart of the system of the old values and family and educational institutions, new values, permanently imposed through media, could have a great influence on attitudes and behavior of major part of the population.
Media reducted gender roles to extreme, biological limits: sexy mother and agressive warrior. That however did not have a significant influence on transformation which was going on led by socio-economic circumstances30 , at least some sociologist say so.
“In reality of relations between men and women in Serbia in nineties dominates the model of “selfsacrificing micro-matriarchate”31, in which women undoubtedly take over domination in private sphere, favored by “economy of survival”32.
But this is not a final response to the gender question, “because there is a strange relation between local patriarchate that ritually humiliates woman in public discourse (Denitch), even when in private space it respects her as a partner (Erlich), and the fact that in these last wars victims have not only suffered violence, but were also additionaly humilliated by the cruelest and the most unnusual tehcniques (V. Nikolic-Ristanovic)…”33. Which kind of relation is it about and does it realy exist we have to find out.

Orgasm (Pornography)

When I was a little girl, in the beginning of eighties, it was almost impossible to see a naked human body on TV, not to mention a sexual intercourse. Magazines like “Start” published in each edition double pages of “Playboy” type, “Erotika” was the only erotic magazine, night program somethimes ran films like “Decameron”. Porno movies were on in two cinemas in the city: “Partizan” near the railway station, in the neigbourhood that was always gathering place for prostitutes, and “Slavija” in the very center of town, that does not exist anymore. And that was all. In that context I use the term sexual liberalization.
Sexual liberalization arrived in Serbia long before political liberalization of media. Exactly these, in every other way closed media, “opened sexual views” of spectators which without having choice were in fact condemned to their program. Beside new gender roles promoted by TV, that we have mentioned before, almost for a decade porno films were run every night. Third Channel of RTS in 1990 started, once a week in late night hours, to run erotic movies. Already next year out of Criminal law of Yugoslavia were takn out articles issuing penalties for all those that “produce, sell, publically expose or for sale purpose keep and hold acts, pictures and other objects that are offensive for the moral”34. In that way a path was opened to free running of explicit adult material. However, when private television “Palma” started running hard-core porno movies every night at 2, public opinion was so alarmed that one whole Parliament session was dedicated to adult movies. Then to defend porno movies stood up Serbian Radical Party, and as a main argument “for” stated thesis that porno films induce people to sex, and that way to breeding. Porno movies were in the beginning of nineties Serbian national politics led with the goal of increasing the birthrate. Naturally they had no knowledge that sociologists will later prove that pornography is one of desensabilizating factors in phenomenon in heterosexual world called Endlust (Schmidt)35.
Although no one in Serbia conducted research on influence of pornography on consumers under given circumstances, however there are data on watching rates and attitudes towards that. Men and women differ when it comes to pornography, while more than a half of women claim that they do not like to watch pornography36, somewhat less than a half watches it (Vukmirica I., Nikolic T., Djapovic A. Seksualno ponasanje i stavovi urbane populacije, N=200, unpublished research). Men naturally in a greater number respond that they like pornography (Zdravkovic J., Kostic P. Seksualno ponasanje Jugoslovena, N=1328, unpublished research) and large majority watches it (84.5%) (Vukmirica I., Nikolic T., Djapovic A. Seksualno ponasanje i stavovi urbane populacije, N=200, unpublished research).
However, porno movies were not only an aphrodisiac emitted from state TV, but served also for a certain message to be sent. There are two remarkable examples.
The first is editing of abstract of porno movie where was inserted the face of at that time independent journalist Aleksandar Tijanic (now counsellor of President of FRY). Previously in weekly magazine “Gradjanin” this journalist mocked the editor in chief of TV “Palma” in ironic tone alluding to financial fraud and pornography. The revenge was immediate. In the middle of the adult movie this television offered to spectators a video clip with a photo of Tijanic and a title “Mister X has not succeded in anything in life, and he succeded in that in two ways”. Porno movie continued, but instead of face of the character engaged in the scene of oral sex with unidentified artist appeared face of Tijanic. In the scene No. 2, the author of “video clip” showed Tijanic again but with another partner – edited face in the second scene was engaged with male sexual organ. The video clip that was directed and signed by vengative editor in chief37 ends with moral that “Now it is clear why mister X has bad and dirty tongue.”
The other is a porno movie about Bill Clinton and Monica Lewinski, that this television during NATO intervention emitted several times. It was also interesting that during the bombing porno movies were cancelled in the first days, and then during the whole period of bombing there was a new issue, and that was just a part of porno movie: one sexual intercourse with felacio and ejaculation. We were mourning for all those victims, but continuity had to be kept. Porno movies have been completely canceleld, after the change of regime, although director and editor in chief of “Palma” remained the same. Pornography in Serbia in past years could not be put under sex for sale, it was more sex for free, one of the rare things that the authorities could give to the people as a present.
Of course it does not mean that sex for sale does not exist. Ads for business escort and paid sex can be found in most of big daily newspapers. Generally, sex for sale is one of the most widespread branches of economy. Precise data on prostitution do not exist. In daily newspapers appears a figure of 5000 to 10000 prostitutes as stated by unofficial police sources. More and more frequently is heard the request for legalization of prostitution, as more and more often are heard bizarre data on prostitution of highschool girls (Rajakovic-Capakovic)38. Question of prostitution is rarely mentioned in researches. Those that, however, deal with it note that aproximately similar number of men and women, more than half of them, consider that there is nothing bad in prostitution, as long as the health control is good (Vukmirica I., Nikolic T., Djapovic A. Seksualno ponasanje i stavovi urbane populacije, N=200, unpublished research). However, somewhat less than half of men (48.9%), consider that prostitutuion should be legalized, which is much more than a number of women that are in favor of legalization (22.5%) (Zdravkovic J., Kostic P. Seksualno ponasanje Jugoslovena, N=1328, unpublished research). Men are greater consumers of prostitution (26.8% men to 1% women) what can explain their higher liberality towards this kind of sex for sale (Zdravkovic J., Kostic P. Seksualno ponasanje Jugoslovena, N=1328, unpublished research).
Before pornography appeared sex was a taboo subject, inherited from ancestors. That is proved by ethnographic research of village communities. Girls in second decade of this century totally unprepared and uninformed waited for their first menstrual cycle, as well as for their first sexual intercourse. “Adult women almost never openly spoke about intimate ‘female matters’ in front of female children. Since childhood they were taught that female matters are something ‘dirty’, something that is shameful to talk about. A girl knew, no matter fear and ignorance, how to hide from the others, as her deepest intimate secret, what is happening to her.”39 Equally girls were unprepared to enter sexual intercourse. It is interesting to compare this research, referring to beginning of the century, to the research that daily newspaper “Politika”40 writes about : “Survey responded by around 200 girls and boys of the age between 16 and 18 showed that teenagers somethimes wish to address parents when it comes to first sexual experience, but they do not dare to do that”, which indicates that in no way parents address children first. M. Rasevic, that has conducted this survey estimates that “from the answers it is seen that high level of openness is not present not even in generation contact, and also that shame is the basic reason that questiones related to sexual intercourse are not discussed with parents. Young people say that in the family and at school everything related to sex life is a taboo. Therefore a lot of young people have partial or inexact information.” One third of sexually most active population learned about sex from sex partner, then from porno magazines, movies and TV (24%) which is twice more than those that learned about sex at school and in the family (Vukmirica I., Nikolic T., Djapovic A. Seksualno ponasanje i stavovi urbane populacije, N=200, unpublished research). However, majority (89.5%) agrees that children should learn about sex in the primary and secondary school. (Zdravkovic J., Kostic P. Seksualno ponasanje Jugoslovena, N=1328, unpublished research). Still, there is no iniciative concerning that matter from institutions of the system.
But, “compared to life of ancestors, sex life of our contemporaries is caracterized, before all, by its higher liberty. Innocence and shyness are as old fashioned virtues replaced by largest sexual freedom, which through vulgarization of sexology and other sciences in media often impose as obligatory to avoid suspicion of an anomaly”.41
In patriarchal framework the way that sexuality was treated served to regime in power for gaining political points. Sexuality was exploited in many ways, depending on the need.
When there was a need to gain political points, regime exploited sexuality (mostly female) showing it in affirmative context. The best proof for that is the case of Maja Nikolic, silicon turbo folk singer followed by sex scandals, member of then leading party, sexually provocative, who on the last congress of her party half-naked provocatively danced and sang Serbian nationalist songs in front of entire Socialist Party of Serbia.
The other way was to use sexuality when one of political oponents had to be slandered. Those were the rare moments when state RTS talked about sexuality. When one of the high officials of leading party was murdered and when so called murderer was arrested, one of the key arguments stated by then Minister for information and member of YUL, was that the accused is a person of “doubtable sexual affinities” and therefore “convenient for manipulation and blackmail”.42 Naturally, it was never found out on what basis was concluded that the accused had “doubtable sexual affinities”, which those were or how were they manipulated with. In that way, place was given to posibility that everyone can possess “doubtable sexual affinities” if he or she for example is not politicaly correct. Given posibility was used on the first occassion. That way after the arrest of members of National movement “Otpor” there was more to find out about their sex life than about real guilt. Daily newspaper “Politika” of May 8th 2000, referring to that, writes, and state television anounces, that one of them is not married, due to his nature “he did not have serious relationships with persons of the opposite sex”, although “there are no data proving that he is homosexual”. Another, however, has relationships with women, but those relationships are “limited and generaly those are contacts with Rumanian and Bulgarian girls temporarily staying in FRY”. Communication of the third are “very limited, especialy with women”, but he, points out the anchor, “also is not a homosexual.”
Even more drastic example of using sexuality for somebody’s degradation we find in the article “Psycho-pathological portrait of today’s world people in power”, that was published on April 12th 1999 (during the bombing of Yugoslavia) in daily newspaper “Vecernje novosti” that would may be not so interesting if those were not the words of director of Psychiatric Institute “Laza Lazarevic”.
“Sexual frustrations, strong complexes and hatred that comes out of them are the common characteristic of todays “map-makers”. According to the words of director of Psychiatric Institute “Laza Lazarevic” and dean of Faculty of Defectology in Belgrade, present leaders of the world order are in every case psychopathological personalities, but in no way lunatics, because if a lunatic commits a murder – he does it because of his frantic idea, and most frequently he kills only one person. Here we have specific people, of necrophilic character that wish to convert everything live to dead. I am of the opinion that those psycho-pathological personalities of mass murderers were carefully chosen by some people that pull strings from the shadow, and we do not know their names. Those people that act from the back stage are also psycho-pathological personalities, but intelligent enough not to leave their names written in the history of crime. Therefore they find one Bill Clinton, a man of probably lower inteligence, which is confirmed by expression of his face and his ineloquency. The most powerful man of the world is a possible homosexual, which is confirmed by constant insisting on his affairs with young ladies. Predispositions for homosexuality also posseses Tony Blaire, Prime Minister of feminine apperance and most probably in love with Clinton. Madeline Allbright draws her traumas back from the childhood spent in Yugoslavia. Being physicaly unappealing it looks most probable that in competition with beautiful Serbian girls faced mockery in every step and refusal of the boys which in her created aversion towards Serbian people and men that did not accept her. Her wish as, after all, the wish of all the women in the world is to be appealing, so that lady although middle-aged still provokes mockery of men wearing mini skirts on extremely ugly legs. Robin Cook with 150 cm of his height and with devlish face is a very convenient person for mass murderer, while Kofi Anan kept colonial menthality of “nigger” and with his servantil character does everything what he is told to do.”
This xenophobic politics of closing led by the very beginning of regime of Slobodan Milosevic already in 1994 showed its results. Openness to the world and orientation towards modernism in majority of young people already was replaced by xenophoby and social authism. On basis of research that agency “Argument” conducted on 2134 highschool students in 1994 it can be concluded that colectivism, authoritarism and tradicionalism dominated in orientations of Serbian highschool students. 43
By pointing out somebody’s sexual orientation or preferences in negative context on state television on one side, and by letting “release” of sexuality on private televisions on the other side, former regime put patriarchaly-brought up population in inconvenient possition of double standards. Sexuality was something that everybody could be publically held against.Young people found themselves in similar gap. Mass media means openly or under cover suggested cherishing of sexual appeal, personal freedom in choice of sexual behavior, which meant that in a way they approved of and supported sexuality of young people. At the same time from those same media, and especialy parents and school, came messages of disapproval and reproach to premarital sexual relations. K. Savin and V. Korac44 in 1997 researching risky behavior showed that among young people there is still a strong influence of traditional patriarchal pattern of bringing up, including also widely accepted “machismo”, on sexual education and therefore on behavior. However, authors point out that: “It could be said that there are two socio-cultural frameworks: one, which is larger, more traditional, in essence patriarchal, more typical to rural and semi-urban communities and the other, lesser, which is more open, less rigorously structured and varied, as well as typical to urbanized communities.” This work does not consider that second cultural framework. Also other researchers, in latest works, conclude that patriarchal relations even nowadays determine behavior of young people in our community.45

Resolution

“A massive part of male world population has in great number unconsciencly gone under female influence down to the unimaginably low level which could lead our species into unknown and uncertain direction. That is not the case with Serbia. Women have always known to follow malehood of their husbands and daughters respected malehood of their fathers and grandfathers.”
(dr Jovo Tosevski, sexologist and university professor, Kazi NE, (Say NO), Papirus, Beograd, 1997)

Previous chapters have attempted to describe the path that Serbia took when former Yugoslavia fell apart. They in larger part deal with characteristics of period of Slobodan Milosevic’s rule: nationalism, war, wrong cultural and sexual politics and inmediate consequences of all of that. Various sociological texts, analytical newspaper articles and different books wrote about lethal influence of the whole politics of regime on every person. Cultural politics of kitsch, patriarchal patterns and nationalist tradicionalism were related to it. Existence of that kind of regime, it was considered, provided the existence of such a politics. However, this chapter deals with present.
On October 5th 2000 after civil riot (during which buildings of Parliament of Yugoslavia and state Radio Television Serbia were put on fire) Democratic Opposition of Serbia (that united 19 political organizations) forcebly took power previously gained on elections held on September 24th 2000. And that was that. We entered the reality.
Seven months later happened the first sex scandal in political public life in Serbia. First pompeusly called “sex scandal” sexual harassment that happened for the first time opened some questions.
In May 2001 for the first time a politician was publicaly and officialy called to responsibility related to sexual harassment of his female colleagues. The president of Social Democracy and President of Comitee against corruption Vuk Obradovic46 was accused from spokeswoman of his party Ljiljana Nestorovic47 for sexual harassment. As this term does not exist, it was never spoken about nor is it defined by the law, very soon according to public opinion statements of Ljiljana Nestorovic were doubted in various ways.48
Only one of four women that were sexualy harassed decided to stand in front of the cameras. Although public opinion was alarmed for a moment, more due to expression “sex scandal” and less due to the harassment done, basicly happened what could be expected. Coalition partners of Social Democracy that constitute coalition of DOS that is in power “in gentlemenlike manner” let SD solve their problems within the party.49 Some stated “that it has to be proven”, “that those are private matters”, “that media is fooling with nonsense”, many of them a priori did not believe that it happened. Vuk Obradovic accused his oponents of trying to make a coup, but with a smile he said “that he is glad that of all the labels they put that one on him”. Fifteen members of that party who stood beside their colleagues were excluded from the party, and those female collagues were called “whores and prostitutes” by the other members of the party.
Stigmatization imanent to the very act of announcing harassment to the public did not stop Serbian female politicians to stand up for their sexual rights. Only then it has been understood that sexual rights are not defined at all, nor are women’s rights, and that putting justice into effect will have to go through National Parliament in order to reformulate and update the laws. However, President of Serbian Parliament announced that Assembly session concerning sexual thematics will be closed to media for the first time since the fall of former regime. This decision of “democratic” parliament can be interpreted in numerous ways. I could be realistic and say that it is the protection of citizens from bunch of bad words (due to impossibility of articulation of sexual terms) that could fall from pullpit. I could be pessimistic and say that it is renovation of patriarchal – traditional treating of sex, making taboo out of it and putting it in the sphere of male domain. And I could be malicious and say that it is a protection of women from cruel truth of what men really think of them.
What are the attitudes of public opinion showed surveys TV and radio surveys moved by this happening. Comments of listeners, for example, of Belgrade Radio station B92 were various. Women had comments like: “why did not that all go first to the court, why did it go first in public” or ” man behave like that in all institutions… it is normal”, “well, that happens every day I do not know why do they need to drag it through newspapers, it is private business”, “why are there no witnesses, she must find witnesses in order to prove it”. With suspiciousness and insecurity, with weakness to protect not only their rights, but principle of all people being free and having their choice, women gave space to men to say openly what do they think. One male listener, giving his full name and surname, said the following: “For a Christs sake, 85000 naked women in town. Why do women dress like that? Vuk Obradovic is personally repulsive to me, but I belive him entirely. Women in Serbia do not have sex, so they have gone completely mad, they can hardly wait for sex. I have to run away from women in public transport. Why do they dress that way if they are moral and nice. They can hardly wait to get caught by a minister. And than later, they want to frame the man.” Of similar opinion, little bit more radical were some male participiants of the survey on TV “Politika”: “I fully support Vuk Obradovic. Women are pretending. And it is great when they deffend. All of them in fact want it, and they pretend they do not. That’s why it is sometimes justified to use harder approach.” said unanimously two young men surveyd in the center of city.
At this spot I can not help remembering the article from 1997 that was published in opposition weekly magazine “Gradjanin”, with the title “Serbian disaster” signed by journalist Aleksandar Tijanic50. In the text he accuses all women of trying to destroy the last Serbian myth – myth of Serbian masculinity. In a rather confusing text full of offenses this “important person” calls Serbia “the last oasis of machos”, accusing women of being agressive, manipulative with their sexuality and wishing to turn “phalusoid country” into “clitorial zone”. “Yak!” is the comment of that journalist, present Counsellor for information of President of Yugoslavia. “I do not want to be mean and say that all women were made out of one our rib, and if we maybe sacrificed an organ or two more, we could have got a creature that would give us more pleasure and more understanding, with bottom limit for size of tits: 3,5 up to 5 with prohibition of having flat feet and celulite.”
Those “destroyers of macho-culture” however can not do without men, because “what they blame in public they search in privacy and they perform the best show program”. Therefore, in conclusion of article Tijanic suggests the following revange: “So I suggest that while we do those things to them we should keep our eyes tightly closed, at least not to watch them enjoy in what they attack in public.”51
I do not think that this article from 1997 could have a significant influence on forming of public opinion. On the contrary, I think exactly that article represents that public opinion, thoughts of that majority that all these years with “eyes tightly closed” in order not to see,was voting for S.M, was going to wars, doing sexual violence to their own and other people’s wives, was protecting the regime till the last day and at the end when it had no place to turn crossed over to the side of new pater familias.
This first sexual scandal and the way that the public reacted say a great deal about Serbia, about men and women. Although long expected political change happened, it looks that patriarchal framework of thiniking is still dominant for both genders. Non-existance of adequate education, elementary self-consciouscness and culture of behavior are obviously those entries from which Serbia should begin essential changes. Sexual politics is one of them. Only when those conditions are met we will be able to talk about sex without shame.

References:

Abramson P. R, Pinkerton S. D. (1995) With Pleasure, Thoughts on the Nature of Human Sexuality, Oxford University Press
Biserko, S., Kovacevic-Vuco, B. (1995), Izvestaj o stanju ljudskih prava u Srbiji za 1995. godinu, http://www.helsinki.org.yu/god/god95.
Blagojevic, M. (2000) Zene, slike, izmisljaji, Centar za zenske studije.
Blagojevic, M. (2000) Mapiranje mizoginije u Srbiji, diskursi i prakse, Asocijacija za zensku inicijativu.
Cetinic, M. (1996) Nasilje u braku, da li je potrebno inkriminisati silovanje u braku? Vreme No.285
Colovic, I. (1997) Drustvo mrtvih ratnik, Republika No.145, http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/96/145/
DeLamater, J. & J. Shibley Hyde (1998) Essentialism vs. Social Constructionism in the Study of Human Sexuality. Journal of Sex Research 35: 10-18.
Djurkovic, M. (1999) Nadziranje i podvodjenje – Prilog izucavanju manipulativnih strategija Milosevicevog rezima, Republika No. 226 http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/99/226
Ivekovic, I. (1997) Neopatrijarhat i politicko nasilje – Prilog razumevanju etnickih sukoba na Balkanu i Kavkazu , Republika No.174, http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/97/174
Haavio-Mannila, E. & O. Kontula (1997) Correlates of Increased Sexual Satisfaction. Archives of Sexual Behavior 26: 399-419.
Hyde, J.S, Understanding Human Sexuality, University of Wisconsin – Madison;
Magdic, I., Veljovic, M. (2000) Seksualno ponasanje, komunikacija sa drugovima, u skoli, u porodici, Zbornik – Strucno-naucni skup, Zdravsteno ponasanje studentske i srednjoskolske omladine, Zlatibor 2000. str.128
Malesevic, M. (1986) Ritualizacija Socijalnog razvoja zene, tradicionalno selo zapadne Srbije
Nikolic-Ristanovic, V. Zrtve rata u bivsoj Jugoslaviji: obim, struktura i obrasci viktimizacije, Orlovic, Z. (2000) Seksualno ponasanje, komunikacija sa drugovima u skoli, u Zbornik – Strucno-naucni skup, Zdravsteno ponasanje studentske i srednjoskolske omladine, Zlatibor 2000. str. 188
Tasic, V. (2001) Homo-olos i homo-placenici. Reporter, february
Tosevski, J. (1997) Kazi NE, Papirus
Savin, K., Korac, V., Simovic-Hiber, I., Cucic, V. (1994) Sex, culture, law and AIDS, the conference AIDS in Europe – The Behavioural Aspect, Berlin
Savin, K., Korac, V., Fajgelj S. (1988) Social Perception of AIDS, Sociologija, Vol XV, No. 1
Savin, K., Korac, V., Fajgelj, S. (1997) Traditional-Patriarchal Cultural Pattern of Sexual Behaviour – Scales, Jurnal of Clinical Psychology and Social Patology, Vol. 4, No. 2: 115-127
Štulhofer, A. (1999) Hypnerotomachia Poliae: Seksualni stilovi urbanih zena u Hrvatskoj, Revija za sociologiju 30: 1-17
Vujovic, S. (1999) Mladi i SIDA, Socijalno-psiholosko istrazivanje o seksualnosti beogradskih srednjoskolaca i SIDI, Equilibrium
Vukovic M., Pesic, Lj.(2000) Odnos prema telu i slika o sebi u periodu adolescencije, Zbornik – Strucno-naucni skup, Zdravsteno ponasanje studentske i srednjoskolske omladine, Zlatibor 2000.

Published in Sexuality and gender in postcommunist Eastern Europe and Russia

Local sexuality in Serbia faced with demands of global sexual context

Thoughts about Globalism

Every idea in its birth could be ideal: communism, socialism, anarchism, globalism. But when it comes to realization, the results are far away from the original thought.
Things that we can see from Belgrade as global are: McDonalds, World Bank, access to Internet, Cosmopolitan Serbia/Montenegro edition, and increased use of English language.
Benjamin Arditi said in his essay: “Globalization, with its remarkable time-space compression and its impact on our perception of distance, presents us with an underside too. It has three salient aspects: the deepening gap between rich and poor countries, the creation of a mobile elite and an enclosed mass, and the resurrection of more rigid and less liberal models of identity as a defensive reaction to the dislocations brought upon by globalization under the guise of globalism.” The UN reports something similar: “The collapse of space, time and borders may be creating a global village, but not everyone can be a citizen. The global professional elite now faces low borders, but billions of others find borders as high as ever.”1
I think that people from Serbia belong to those billions of others in front of high borders, no matter that we believed that when Slobodan Milosevic is gone, borders will disapear.
At this moment I can’t avoid mentioning ecofeminists’ idea of Globalism. They identify globalization as an outgrowth of patriarchal capitalism, insisting on the primacy of gender as the determinant of social organization and arguing that it is the dichotomy between production and reproduction that essentially defines capitalism.2
In next section I will try to explain how global tendencies (after fall of comunism, then Slobodan Milosevic) arrive to Serbia and how they are mainly put in service of men and/or patriarchy.

Sexuality and global issue

Although the developed countries’ society is to a certain level sexually liberalized, filtered globalization reaches local level. It seems that the only useful and utilitary issues come to Serbia, only if some interest groups and communities recognize them as means of their own aims. For example, a pharmaceutical company sponsor a website referring only to conception and contraception, and not to all sexual problems. And all due to the fact that it produces contraception means.
There are several issues related to sexuality that can be bear the attribute of global.
1.Global changes in heterosexual relationships – serial monogamy, later and rarer marriages.
2.Commercialization of sex – Sex work in prostitution and pornography and sex trafficking
3.Sexual health concern – Including sexual therapy, education and medicalization of sexual problems
4.Tendency towards sexual diversity – spreading of LGBT movement, and what is for this paper important, some kind of female bisexual shick in this century.
5.Influence of new technologies on sexuality – Cybersex and new ways of sexual communication by broadcasting SMS messages through TV programs.

Sexuality in Serbia and global issue

Global changes in heterosexual relationships: serial monogamy, later and rarer marriages

There is a new form of relationships that Giddens described as “pure” (1991, 1992). Increasing number of heterosexual couples are approaching it, homosexual men and lesbian women have, to a large extent, already reached it. A pure relationship (the adjective is simply descriptive without moral overtones and means unmixed, unadulterated) is not based on institutions (like marriage) and is not
entered into for any outward, material, or official reasons but purely for its own sake. It exists in its own right, and lasts only as long as both partners are happy and satisfied with the “personal bonus” it provides.3 Funny thing is that homosexual population strives for things from which heterosexuals are running away right now.
A pure relationship is not necessarily monogamous; this is something to be discussed and agreed upon like everything else. Most heterosexual couples apparently decide to be faithful to one another (cf. Lauman, Gagnon, Michael, & Michaels, 1994; Schmidt, Klusmann, Dekker, & Matthiesen, Schmidt, Klusmann, Matthiesen, & Dekker, 1998), making serial monogamy the prevailing pattern or most obvious manifestation of the pure relationship. In the age of pure relationships, being faithful to each other is not bound up with an institution (marriage) or even a person, but with one’s feelings for this person.
The point is rather that heterosexuals have cautiously started to emancipate their pure relationships from (shared) sex. Many of them are nowadays taking part of their sex lives elsewhere, not so much into extramarital or extrarelationship affairs as into masturbating. Sex with each other and sex alone coexist quite peacefully.
There are other ways of escaping from obligations, negotiating, and sexual propriety. Some are quite common, like the “sexualized nonorgasmic relation to strangers” described by Bech (1997, p. 211), the anonymous contacts that men and women in urban and teleurban surroundings, in the real and telemediated worlds, are perpetually involved in, gazing at one another and showing themselves off, fantasizing and dreaming, enjoying being erotic “sensation gatherers” (Bauman, 1997). Others are rarer, like telephone sex, which I will mention further.
Recently, Marketing Agency “Medium Gallup” and Daily Newspaper “Blic” conducted a research on 1500 citizens of Serbia. According to their information, some form of serial monogamy exists among people between 18 – 25, even older. Getting married is moved to the age of 25 or 30, but according to the information, these marriages don’t live long.4 Coordinator of team for divorces in Center for Social Work in Sombor said that 90% of divorces encompass people aged 25- 30, which have been married one, two or three years. Traditional marriage that heterosexuals are forced to enter at a certain age, is of short breath, representing in that way some kind of “serial marriages” accepted in society, and desirable for women older then thirty.
Here I must mention how society forces peole to stay together. In order to get married you need 400 dinars (less than 7 euro), but to get divorced all expenses are 11 000 dinars (approximately 150 euros).

Commercialisation of sex

Commercialisation of sex is global in all meanings of that word. It is also closely related with patriarchy and men ruling. In sex bussines men are bosses and women are workers or slaves, it depends of what is in question.
Prostitution existed in all times, in all countries of the world. Due to bad economic situation, and impossibility to find a proper job, new forms, different from street prostitution, emerge. Those are so called call girls, who are working for Escort Agency. According to newspapers, lots of agencies exist in Serbia, and their clients are mostly rich and powerful. Girls that are working for them are mostly good looking and highly educated.
Second way of commercialisation of sex is well-known hot-lines. This is also a product of globalisation, at least something that relates us with the world trends. A lot of hot-lines emerged in recent years. One of the owners of these lines said that “thousands of people daily phone”5. Most of employees are women with different backgrounds: students, proffessors, shop-assistants, actresses, single, married, divorced. In commercialization of sex the orientation is not an issue, on the contrary, lesbian sex is very popular.
At the end of the twentieth century, local and international forces have merged to escalate the sexual exploitation of women and girls. Policies, practices and crises are combining to increase both the supply of women and girls vulnerable to exploitation and the demand by men for women and girls to be used for their profit and sexual gratification.6 It is sex trafficking, which is also in a way a commercial side of sex, because someone earns money. Sex trafficking has a lot in common with globalism, if we put in definition of globalism presence of American and European Army Forces in war zones. Women from former Eastern Bloc countries are being trafficked in large numbers to Former Yugoslav territories to serve as prostitutes for the areas’ large population of soldiers and aid workers.
In 2000 year, United Nations peacekeepers and police have rescued women from Belarus, Moldova, Ukraine, Bulgaria, Hungary, Romania, and Albania.7 The police say that most of these women and girls — some as young as 15 — were transported from their home countries to Macedonia, which borders Kosovo to the south. There, they were held in motels and sold at auction to ethnic Albanian pimps for $1,000 to $2,500. The same phenomenon also exists in Bosnia-Herzegovina, where the presence of peacekeepers and aid workers initiated a major trade in trafficked women from Eastern Europe that continues to thrive today.
The women were stripped of their passports and held in unsanitary conditions in bars or motels. They were then forced to engage in unprotected sex with local police and international peacekeepers for no payment. They were told that before they could keep any of their earnings, they first had to pay the pimps for their purchase price and the cost of their travel. If the women resisted, they were beaten. And all of that because of sex.

Sexual health concern

Sexual health in developed countries becomes one of the concerns of modern society, according to numerous organizations that are dealing with sexual issues (SIECUS, Society for the Scientific Study of Sex, AASECT, etc). In Serbia, there is only one organization, founded in 2000, and that is Centre for Sexological Studies, which work through website.
Global tendency that can be traced in this field of work is the emerging of the projects that are implemented by nongovernmental organizations with wide field of work, which have steady funders, and which can sell their project in a short time, no matter of the fact that they do not have any sexual education and skills. Another global induced issue is that they conduct peer education, through translated manuals of Planned Parenthood Federation or simlar groups.

a)Institutional Sexual Education

When we became a transitional country, a number of donations that were given to our country were meant for schools and education, which can be considered as a global help and, in that way, an influence. That included changing school programs, school system (9 grades instead of 8 existing), and a number of education seminars and workshops for teachers and education workers. So it was like forming a new school system, with a developed countries’ oversight.
Luckily, we still don’t have institutional sexual education. Luckily, because we do not have people who would properly conduct it. Anyway, if you are a girl in Serbia, you can learn about yourself as a sexual being in 8th grade at the age of 13/14, because most parents don’t talk with their children about sex, according to all researchers. So, a girl first finds out about this on biology classes almost in the last chapter of biology book, called: System of Reproduction Organs. Every book in English about sexual anatomy says: “The female sexual organs can be classified into two categories: the external organs and the internal organs”8. But the only book that mentions sexuality in Serbia in school is “Biology for 8th grade” does not say so. This book can be easily characterized as a nonprofessional and an untrue one. It begins with: “System of organs for reproduction in human provides internal conception and interior development of embryo.” A girl can find out that she only has: ovaries, fallopian tubes, uterus, vagina and bladder. In Serbian language vagina is called Rodnica (it means something that gives birth). Somewhere in the middle of the section the external female “reproductive” organs are mentioned. Mons pubis, Clitoral hood, Clitoris, Inner lips, Outer lips, all this different things in Serbian are packed into one word: Stidnica (free translation in English could be a shy one). And everything is put in the context of reproduction. When authors explain every mentioned organ, they explain its reproductive function.9
Then, after a detailed explanation of conception and pregnancy, sexual contacts are not mentioned again untill the part about to sexual diseases. “Sexual contact plays a significant role in spreading sexual diseases, when one does not pay enough attention on possibilities of infection. These kinds of contacts should be avoided. “10 Then they mentioned condoms in only one sentence.
Some researches conducted in towns in Serbia (Kragujevac, Cacak, Novi Sad) showed that young women have their first sex at the age of 14. It also showed that practically the only used contraception is coitus interruptus.11
To resume, sex education Curriculum given by, for example, SIECUS proposes that first sexual education must be carried out at all grade levels, not at the end of elementary school, and not in one week (or a day) as we do it now. And that every organ has its own name, which should be learned, and when external sexual organs are in question at the age of 5.
On the other hand, when sexual minority groups prepare sexual health manuals, they mention some things that do not even exist in Serbia, like but plugs or follies. Their manuals and education is not adjusted to system that works in Serbia. In explaining some things we should stared from the begining.

b)Sexual therapy

Sexual therapy is nowadays most common form of therapy in Europe and USA. It seems that it overcame psychotherapy.
In Serbia, things are quite different. There is no institution that can give proper education to future sexual therapists. Some of psychiatrists consider themselves sexologists, and sexual therapists too, or they put sex therapy together with psychoanalysis. Truth is that common women are interested in some basic matters, to say biological matters related to sexuality. Sexual therapy known in developed countries is far away from Serbia.
Research that “Medium Gallup” and “Blic” conducted showed that 18% of women is unsatisfied with their sexual life.12 But do they at all go to sexual therapy?
Another research conducted on 2000 people, conducted by psychiatrist J. Zdravkovic, discovered that 1/3 of women of whole sample taken fakes orgasm, and that every fifth woman gets involved in the sexual intercourse just to satisfy her partner.13 There was no research on the question do they ask for help or do they go to sexual therapist.
Through my web site Centre for Sexology Studies receive a lot of questions from people concerned about their sexual health. Lot of women are wondering how to reach orgasm, or how to enjoy sex. It brings us to conclusion that some kind of sexual therapy is needed in our country.

c)Medicalization of sexual problems

Medicalization of sexual problems, like using Viagra for dissolving sexual problems, according to ads and articles about it on the Internet, is in quite common use in developed countries. That form of global tendency, slowly comes to Serbia.
According to some Newspaper research Viagra is good seling product. Man of all ages, backgrounds and education buy it. It is selling through ads in newspapers, and internet.
Viagra for women still hasn’t arrived to Serbian market. And even when it arrives, would it be the solution for sexual problems?

Tendency towards sexual diversity i.e. Female bisexual shick

In this section I will not mention the development of LGBT movement and emerging LGBT groups in Serbia, no matter the fact that globalisation contributed somewhat to it.
Here I will put something accurate, which can by named as global Female Bisexual (or someone will say Lesbian) Shick. It is like the 70’s male bisexual shick with David Bowie, Mick Jagger etc. By female bisexual shick I consider Madonna and Britni and Aguilera famous kiss, then articles in our newspapers about Derril Hanna coming out as bisexual, as well as Angelina Jolie. I use term bisexual, because some of these women were married at that time, or got a boyfriend after that, like Angelina Jolie. Lot of newspapers wrote about these superstars and their lives, almost all TV stations in Serbia also had this news. And that made some influence on our society. But how did it really look like?
Some of local female stars admitted their experience with the same sex, not their sexual experiences, but how lesbians passed on them14, how they have lesbian friends and what do they do with them15.
Due to emerging of “lesbian” bend Tatu, 2 singers recorded an almost lesbian music video. One of them, asked many times if they were lesbians, answered “It is the fact that erotic scene between two women is far away acceptable than a scene with two gay guys… picture of two women is appealing to men and women both, to homosexual and heterosexual audience”. 16 There was one more video clip with a lesbian scene, of a Croatian singer, famous in Serbia also.17

Influence of new technologies on sexuality

On top of this come the untapped and bewildering opportunities offered by the internet and cyberspace that fire the imaginations of sex visionaries and culture critics. This is also one of the basic means of globalism. It is well-known that sexual dates are moved in cyber space, where Triple A Engine: Access, Affordability and Anonymity combines with turbo-charge online sexual ineractions.18 According to research of cybersex consumers, the truth is that men come in larger number, but also that the women are more likely to develop cybersex compulsivity.
Such a research has never been conducted in Serbia. But, as a number of personal computers is high. So we can only imagine that this form of sexuality will also develop in our nation.
Psychotherapist V. Milosevic in his practice finds that young people replace healthy sexual life with sex on Internet. He states that they exchange real sex for a virtual one.19
New ways of sexual communication by SMS messages with sexual content on TV programs, mainly are from men addressed to women.
These new types of sexual communication developed in past 5 or 6 years.

Global youth myth

Global imperatives for common women, related to sexuality are: beauty and youth, no matter if they are natural or artificial.
There are numerous magazines for women, covering from teenage to middle age women, and each one of them, in almost every issue, treats some sexual topics. It is interesting that magazines for elder women are rare, and even if they exist they have no articles about sexuality. It seems that when climax passes people stop to have any sex.
When beauty, care and youth are in question, it seems that life of local women is in contradiction with imperatives of feminity. From one side, a woman in Serbia is brought to a position of being the “head” of the family, and she is split between obligations at work and home, and she doesn’t have time, and what is more important, means to satisfy female standards imposed by globalism.
New authorities, that were comming after Milosevic brought new look and behaviour. Imperatives for young males are to be succesfull and have money. In reality, very few of them from the one generation succed in that goals.
We waited so long for some changes. We believed that all our problems were in Milosevic hands. But today, 5 years later, general situation, as well as attitude toward sexuality is pretty much the same. No body cares, as well as they do not care about helth, welth and peace of our nation. Why should be different with sexuality?
Tea Nikolic
Center for Sexology Studies

Article was original published in German with title Sexualität in Serbien unter dem Einfluss der Globalisierung, “Ost-West-Gegeninformationen”, Center for the Study of Balkan Societies and Cultures, Berlin 2004.

Tesko je baviti se nečim o čemu ljudi ne žele da govore

Intervju sa Vern Bulloughom istoričarem seksualnosti

Tea Nikolić

Vern Bullough, (1928 – 2006) je najpoznatiji istoričar seksualnosti, vodeći stručnjak za istoriju prostitucije i kontracepcije, kao i jedan od najuticajnijih analitičara istorijskog razvoja stavova o seksualnosti, naročito o homoseksualnosti, transvestitizmu i transeksualnosti u Zapadnoj kulturi.
Od 1964. godine kada je objavio prvu knjigu “Istorija prostitucije”napisao je i uredio pedeset knjiga (Većinu u saradnji sa suprugom Bonni 1926 – 1996, uključujući i Enciklopediju ljudske seksualnosti (1994). Objavio je više od dvesta naučni radova i skoro četiri stotine popularnih članaka. Predavao je na CSUN (Kalifornijskom državnom univerzitetu u Northirdgeu i SUNY (Njujorški državni univerzitet). Nakon penzionisanja nastavlja da predaje na USC (Univerzitetu južne Kalifornije).

1.Kada počinje istorija seksologije?
Mnogi medicinari su, pre devetnaestog veka, uključivali seksualnost u svoje diskusije a neki su pisali i posebne studije o tome. Postojale su takođe i erotske kolekcije (ili pornografske ako želite) i puno negativnog pisanja o masturbaciji na početku 18 veka. Postojali su i mnogi savetodavni priručnici, ali se malo toga može nazvati istraživanjem.
Istorija seksologije zapravo počinje pred kraj devetnaestog veka u Nemačkoj. Izvestan broj lekara, uglavnom iz Berlina, počeo je da oseća potrebu za više sadržaja o seksualnosti u nastavnom planu. Ozbiljna istraživanja seksualnosti počela su sa Ričardom fon Kraft-Ebingom hiljadu osamsto osamdesetih i ubrzo je shvaćeno da su istorija (i antropologija) vredni izvori informacija. Ivan Bloh je predložio nauku Sexualwissenschaft na početku dvadesetog veka i smatrao je da je istorija ključ. Njegova glavna istorijska studija bila je o prostituciji ali je nikada nije završio. U Engleskoj je Havelok Elis počeo da objavljuje svoje studije “Psihologija seksa” u više svezaka. I on se, takođe, snažno oslanjao na istorijske podatke. U Nemačkoj ponovo, čak i pre Kraft-Ebinga, neki homoseksualci su započeli istraživanja istorije tražeći primere istopolnog seksa a Karl Henrih Ulrih je objavio dvanaest kratkih knjiga na tu temu, povezujući je sa svojom teorijom o homoseksualnosti. Magnus Hiršfeld koji je započeo pokušaje da se promene Nemački zakoni o homoseksualnosti, konačno, pod uticajem Bloha, okrenuo se istoriji i književnosti kao izvorima. Sakupljao je podatke o seksualnom ponašanju iz knjiga i novina. Nekoliko istorijiskih knjiga o seksualnosti bilo je napisano u staroj Grčkoj i Rimu, u Hinduističkoj literaturi takođe… kao i u islamskim zemljama. Većina ovih knjiga je nestalo kada su Nacisti uništili Hiršfeldovu biblioteku. Posle rata, Amerikanci su, u većem broju, ušli na scenu prateći Alfreda Kinsija, ali je istorija bila manje ili više zanemarivana. Šezdesetih godina sam napisao članak o tome naglašavajući važnost istorijskih podataka, koji je često objavljivan a 1976. godine napisao sam i knjigu “Sexual variance in society and history” koja se bavi istom temom. Drugi su više pisali o homoseksualnosti kao što je Džon Bosvel. Fuko je takođe počeo da piše o tome 1980, i on ju je učinio modernom, iako se ja ne slažem sa njegovim interpretacijama. Fuko je u osnovi bio filozof, ne istoričar. Takođe je bio društveni kostrukcionista. Takođe je verovao da određeni period u istoriji ima određenu “epistemu” ili stil razmišljanja, jednistven i različit od drugog. U jednom smislu bio je reakcija na Frojda i Marksa, a sa druge strane dokazivao je da svako doba kreira svoje sopstvene definicije. Hteo je da to razvije kroz seriju svezaka, ali je samo jedna objavljena, a poslednja dva broja koja je uradio o seksu manje ili više su ignorisala ono što je rekao u uvodnoj svesci i tada je gledao na seks više kao na stvar moći. Moje neslaganje sa njim je u tome što ja ne verujem u “epistemu” već u to da se svaki vremenski period gradi na već postojećem. Ne možemo razumeti ideje o seksu današnje generacije ako ne znamo odakle ove ideje dolaze, a mi na zapadu smo i dalje u osnovi pod snažnim uticajem hrišćanstva a naročito pod uticajem pisanja Svetog Avgustina i starih crkvenih otaca bilo da su sa istoka ili sa zapada. Mi ne započinjemo ništa novo, već snažno vučemo prtljag nagomilane istorije oko koga moramo da se otimamo. Fuko je verovao da je sama homoseksualnost artefakt doba u kome je živeo. On je to jednostavno tvrdio, kako je nastao taj artefakt ili zašto, njega nije interesovalo (a mene interesuje). Njegove poslednje dve sveske prilično se razlikuju od prethodnih i mislim da ih je mogao napisati ranije, imao bi prilično drugačiju tačku gledišta.
Danas postoje mnoge teorije o seksu, puno posebnih teorija o homoseksualnosti, biseksualnosti, rodu itd. Postojale su osobe koje su postavile više ili manje velike teorije o seksu kao što su Sigmund Frojd i u izvesnom smislu Mišel Fuko koga sam već pomenuo. Veliki deo Frojdove teorije sada se ne prihvata. On je u sličnom smislu kao i Fuko bio teoretičar ali obučen u naučnu odeću, zbog oslanjanja na slučajeve svojih pacijenata. Kao i Fuko, imao je puno važnih uviđanja, i smatrao je sebe terapeutom, a njegove teorije mogle su pomoći ljudima da dođu do odnosa sa samim sobom što je je takođe moglo biti izlečenje. Bio je veličanstven pripovedač, a istorijski je uticajan zato što je seks izneo na videlo. Međutim, ne mislim da su njegova objašnjenja seksualnog ponašanja tačna. Kao Fuko, bio je megateoretičar, i imao neka izvanredna uviđanja, ali malo njih danas prihvata njegovu megateoriju.
Ja mislim da je zbog interdisciplinarne prirode seksologije teško obuhvatiti biološke i sociološke nauke zajedno sa humanističkim i fizičkim u jednu veliku teoriju.
2.U knjizi “Nauka u spavaćoj sobi” bavite se istorijom istraživanja seksa, da li istraživanja mogu pokazati stvarnu situaciju?
Postoje različita istraživanja. Neka su loše osmišljenja i ne daju dovoljno informacija, druga su bolje osmišljna i daju više informacija. Problem je što puno ljudi laže ili ne govori potpunu istinu u svojim odgovorima i to stvara teškoće. Sve vrste predostrožnosti moraju biti preduzete. Najbolji je “face to face” intervju kao što je Kinsi uradio, ali to dugo traje i mnogo košta pa su mnogi nakon toga pokušali da pronađu prečice. Do sada baš i nisu dobri. Dobro seksološko istraživanje takođe zavisi od veličine uzorka. Čak je i najskorije istraživanje u Sjedinjenim državama koje je koštalo nekoliko miliona dolara bilo suviše ograničeno u svom uzorku da bi dalo bilo šta drugo do generalizacije.
3.Da li te generalizacije mogu biti štetne?
Generalizacije. Poteškoća sa seksualnošću je što je teško generalizovati. Možemo postaviti norme ali je svako na različitoj tački krive, a ako povučete dve krive za muškarce i žene, značajni elementi se preklapaju. Problem je što ljudi obično daju izjave bez kvalifikacija. Ako seksologija išta uči to je da postoje velike varijacije u ponašanjima i da još uvek ne razumemo varijable koje vode do takvih ponašanja. Neke od njih su genetske, neke se dešavaju za vreme trudnoće zahvaljući hormonskim i razvojnim varijablama, a neke su rezultat uslova razvoja u detinjstvu. Kultura je takođe važna. Bavljenje seksualnošću čini pojedinca svesnim o širokoj raznolikosti ljudskog ponašanja.
4.Da li je dualizam između zvaničnog seksualnog morala i svakodnevnog seksualnog života ljudi postojao kroz istoriju?
Dualizam u seksualnim osećanjima izveden je delimično iz Platona, a naglašavali su ga neoplatoničari koji su isticali razliku između duše i tela. Ovaj dualizam je pokupljen iz nekih religija kao što su Manihejizam i preneti u Hrišćanstvo od strane Svetog Avgustina, koji je prvobitno bio Manihejac. Time se, takođe, bavim u knjizi “Seksualna varijacija”.
U dualizmu kako se razvio u zapadnom svetu postojala je razlika između nousa, opisanog kao duša, a u nekim slučajevima um i materijalnog tela. Ideal je bio pratiti nous i ne tražiti materijalna zadovoljstva. Seks je bio jedno od najmaterijalnijih zadovoljstava. Sveti Avgustin da je mogao, zauvek bi završio sa seksom, ali praktični efekat toga bio bi kraj postojanja ljudske vrste. Teološki, on je prepoznao da u Bibliji ima puno rađanja ili seksa, tj. Avram je rodio Isaka, i tako dalje, i tako je morao shvatiti seks kao deo ljudskog postojanja. Avgustin je zbog toga napravio kompromis govoreći da seks služi za reporodukciju i samo za reprodukciju. Zatim da se može odigrati samo između dve osobe suprotnog pola uz pomoć instrumenta, tj. penisa i otvora, tj. vagne, u propisanoj pozi, muškarac gore, žena dole. Korišćenje prstiju, jezika, usta za njega nije postojalo. Idealan život tvrdio je, bio je celibat, život uma ili duše. Kao posledicu i dalje imamo nešto od istog dualizma u zapadnoj tradiciji.
5.Da li postoji tendencija da se seksualnost kontroliše?
Neka vrsta kontrole seksualnosti kroz zabrane je, verovatno, uvek postojala (prema Bibliji žena ne sme da ima seks za vreme menstruacije). Određivano je ko treba da bude partner, a u nekim kulturama čak i gde će se seks odigrati, ali neke kulture su otvorenije od drugih. Islam je na primer učio da je seks jedna od radosti ljudskog roda. Hrišćanstvo je verovatno najneprijateljskije. Takođe, neki od Budističkih pokreta su isticali seks, a neki drugi su pokušavali da ga omalovaže. Mnoge sekte u Hinduizmu su naglašavale radosti seksa.
6.Da li se nešto značajno promenilo u ljudskom seksualnom ponašanju kroz istoriju?
Mislim da se najznačajniji pomak u ljudskoj istoriji kada je u pitanju seks dogodio sa mogućnošću žena da kontrolišu trudnoću, i mogućnošću da izvrše abortus.
Žene su, takođe, bile seksualna bića ali je nastavak heteroseksualnih odnosa postojao i to je bila trudnoća. To znači da su žene bile mnogo opreznije kada je u pitanju učestvovanje u seksualnoj aktivnosti a u izvesnom smislu bile su ushićene time da uzbude muškarca. Znale su igru i posledice. Od kada je žena mogla otvoreno da pokaže svoju seksualnost i da se upusti u seks sa malo straha od trudnoće, čitava priroda muških i ženskih odnosa se promenila. Ja mislim na bolje. To je, takođe, omogućilo da žena ima više mogućnosti da učestvuje u društvu, da radi puno radno vreme i izgradi karijeru, i to je postalo suštinski deo ženskog oslobođenja. Rezultat je redefinicija ženske uloge u društvu, redefinicija se i dalje odvija, a žene preuzimaju vođstvo u definisanju. Mislim da će krajnji rezultat biti veća jednakost među polovima.
7.A ako u zemlji gde su se dogodile političke promene postoji pritisak za povratak tradicionalnim vrednostima i ulozi žene kao majke?
Promena u bilo kom društvu je teška. Delom zato što promene stvaraju nestabilnost, tj. izazivaju status quo. U izvesnom smislu to je razlog zašto promene izgledaju spore, iako kada se ponekad okrenete unazad, izgledaju jako brze. U Sjedinjenim Državama, na primer, neke države i dalje smatraju homoseksualnost zločinom, iako je većina država poništila takve zakone, a neke su otišle čak dotle da su sporazumnim zajednicama između ljudi homoseksualne orjentacije dale isti status kao i braku. Nedavno sam sastavljao knjigu “Before Stonewall” o aktivistima za gej i lezbejska prava, a razlika između onoga što su oni radili 1950-tih i šezdesetih i toga što postoji sada je gotovo neverovatna. Trend je, čak i među najkonzervativnijim ljudima, da prihvataju neke od ovih promena, dok verovatno gunđaju u sebi, ali takođe postoje periodične reakcije. U Sjedinjenim Državama predsednik Buš predstavlja rekciju, ali predviđam da će dugoročni efekat biti prihvatanje promena koje su otpočele. Nove generacije pokazuju tendenciju da ih prihvataju lakše nego stariji, a stariji imaju tendenciju da odumiru. A nove generacije traže nove vrste reformi. U Sjedinjenim Državama danas, tema sveštenika pedofiličara tera na veliku promenu u Katoličkoj crkvi. Crkva se još nije suočila i prepoznala da je najmanje 40% sveštenstva homofilno, tj. da kada bi imali seks imali bi sa partnerom istog pola, a da zapravo mnogi od njih imaju seks kao što ga imaju i heterofilični sveštenici. A diskusija o ovome je stišavana. Sada je pedofilija pokazala važnost pokretanja razgovora i seksualne edukacije za sveštenike.
Problem u Katoličkoj crkvi u mojoj zemlji je što se sveštenici regurtuju sa 12 ili 13 godina a zatim ih izoluju u bogosloviju bez ikakvog kontakta sa suprotnim polom i bez stvarnog adolescentskog eksperimentisanja sa seksualnošću. Seks je u bogosloviji zabranjena tema, tako da o tome znaju jako malo, naročito ako ne dolaze iz velikih porodica. Oni koji su bili jedinci ili imali samo jednog brata ili sestru nemaju mnogo iskustva sa seksualnim razlikama.
8.Kakva je situacija u Sjedinjenim Američkim Državama kada je u pitanju mogućnost profesionalnog školovanja seksologa?
Suštinski ja sam na primer samouki seksualni ekspert. Počeo sam kao istoričar medicine i nauke, ali uz jako interesovanje za seks i rodna pitanja. (O tome govorim u knjizi kojoj sam bio urednik pod naslovom “How I got into Sex”, koja sadrži lične priče četrdesetak seks eksperata iz Amerike). Mnogo sam čitao, išao na mnoge profesionalne skupove, razgovarao sa drugim profesionalcima iz oblasti seksologije, i stekao široko znanje. Kada su u pitanju drugi koji bi se mogli zainteresovati za seksualna istraživanja, grupa ljudi uključujući Wardel Pomeroy organizovala je Institute for the Study of Human Sexuality u San Francisku na kome se dobijaju diplome (uključujući doktorsku diplomu) ali tu diplomu ne priznaju akreditovane asocijacije u Sjedinjenim Državama. Nedostatak visoko kvalitetnih seksualnih istraživanja dovela je brojne Američke Fondacije kasnih devedesetih da počnu da daju grantove studentima koji studiraju ljudsku seksualnost. Grantovi su obično za posebne discipline, tj. psihologiju, sociologiju, biologiju, kao što imate i vi, ali sa posebnim proučavanjem seksualnosti. Na Univerzitetu u Indiani, u kući Kinsi Instituta, nudi se prvi doktorat u seksologiji, mislim da je isto tako na Univerzitetu u Minesoti. U San Francisku se može dobiti diploma magistra, kao i na Kalifornijskom Državnom Univerzitetu, Nortridžu i drugim mestima. Mnogi su shvatili, a među njih spadam i ja, da je seksologija interdisciplinarna nauka, ali pošto je visoko školstvo u Americi postavljeno u okvire pojedinačnih disciplina, najbolje je kvalifikovati se za jednu oblast, a zatim se specijalizovati za seksualnost tako što će se pohađati predavanja iz drugih oblasti. Čikaški univerzitet, koji sam ja pohađao, je oduvek imao interdisciplinarne programe za doktorsku diplomu, a takođe su imali i jak program kada je u pitanju seksualnost u nekoliko različitih oblasti ali sa glavnim akcentom na sociologiji. Mislim da grantove za proučavanje seksualnosti daje Social Science Research Counsil ali ima još grupa koje to podržavaju.
9.Šta je potrebno da seksologija počne da se proučava na institucionalnom nivou?
Teško je proučavati seks na institucionalnom nivou zato što je tako interdisciplinarna tema: biologija, psihologija, medicina, zakon, istorija, sociologija, književnost itd. Mislim da ovo znači da specijalisti u svim ovim poljima treba da pohađaju neke dodatne kurseve o seksu, a ovo se najbolje radi na univerzitetima koji dopuštaju neki vid interdisciplinarne saradnje. Ponekad to može biti urađeno u specijalizovanim institutima tako što se ljudima koji već imaju neku specijalnost daju informacije koje su im potrebne da bi postali seksolozi.
10.Da li imate uvid u pravoslavne narode i njihovu seksualnost?
Deo teškoća sa seksom u pravoslavnim narodima je što su veliki deo dvadesetog veka ove nacije bile pod vladavinom Sovjetskih ideja, a njihove ideje o seksu bile su naivne i u osnovi represivne. U ranoj fazi ruske revolucije bilo je pokušaja da se uspostave više “sex friendly” zakoni, ali od kada je Staljin došao na vlast ti pokušaji su se ugasili a Rusi su postali čedniji od Puritanaca. Teološki pravoslavlje je mnogo permisivnije za seksuanost od katolicizma ali je bilo u slabijoj poziciji da primeni svoja učenja jer su mnoge zemlje vodile nepravoslavne vlade. Međutim, to je tema koja se mnogo manje istraživala nego na zapadu, a jezičke barijere je čine težom za zapadnjake kao što sam ja da je istražim kao što sam mogao u drugim područjima.
11.Kakve su bile komunističke ideje o seksu?
Vežno je naglasiti da ne postoji jedinstvo kod komunista kada je u pitanju seks. Na svojim predavanjima u starom Sovjetskom Savezu i u sadašnjoj Rusiji, bio sam impresioniran kako su oni i dalje pod uticajem tradicionalnih hrišćanskih stavova. Rusi su bili veoma ograničeni i preterano strogi kada je seks u pitanju. Zapravo je postojalo masovno negiranje da postoje stvari kao što su prostitucija ili homoseksualnost i kada su prijavljene to je smatrano kao neuspeh ostvarenja komunističkih ideala. Ruski priručnici o seksu koji su počeli da se pojavljuju pedesetih godina puni su pogrešnih informaciji ili tačnije oslikavaju stanje istraživanja pre Prvog Svetskog rata. Tužni su za čitanje. Na žalost oni su prevedeni i na Kineski, a iste pogrešne informacije raširile su se i tamo. Prvu kinesku knjigu koja oslikava neka od tekućih zapadnih istraživanja objavio je Fan Fur Ruan sedamdesetih i prodala se u milion primeraka za nekolko meseci. Kao što će vam Igor Kon reći Rusi kada je seksualnost u pitanju nisu mnogo sofisticirani. U istočnoj Nemačkoj su malo sofisticiraniji, ali se otvoren i iskren razgovor o seksu ne podstiče. Stavovi se svakako menjaju, podstaknuti filmovima i medijima, ali stari mitovi i dalje postoje.
12.Koliko je važna seksualna edukacija, i da li je bolja bilo kakva edukacija od nikakve?
Seksualna edukacija je važna ako se sprovodi ispravno. Zato što se mnoge informacije o seksualnosti baziraju pre na tradiciji nego na znanju. Zbog toga čak i oni koji nisu religiozni imaju poteškoća jer je kulturna tradicija zapadnih društava tako jako pod uticajem hrišćanske ideologije i zbog nedostatka pravog znanja. U prošlosti, istraživači u seksologiji utemeljili su neke od najtradicionalnijih ideja a jedini način da se pravo znanje iznese je edukacija. Televizija i filmovi i drugi mediji su važni i nagoveštavaju da se događaju promene, ali bez osnovnog znanja i to ponekad stvara neku vrstu šizofreničnog stava i pomaže da se održi tradicionalna mitologija.
13.Koliko je važan zakon za promenu stavova prema seksu?
Zakon ne određuje normalno ponašanje već pokušava da ga reguliše a šta bi zakon trebalo da bude zavisi od brojnih variabli. Evropski civilni zakon je, na primer, od Francuske revolucije pratio Francusku u uspostavljanju samo dva uslova za određivanje da li je seksualna aktivnost legalna: godine i pristanak. Ako je osoba u određenim godinama i pristala je, onda nema ničeg lošeg u seksualnom aktu. Nisu sve zemlje ovo pratile. Nemačka nije, na primer, iako u prvoj polovini devetnaestog veka, zapadna Nemačka, pod Francuskim uticajem jeste. Carska Nemačka je pratila tradicionalni civilni zakon koji je homoseksualnost smatrao zločinom. U Engleskom opštem zakonu, postoje različite dvoznačnosti (kao i u američkom) ali u drugoj polovini 19. veka kazne su bile surovije. Ni u jednom slučaju homoseksualnost nije bila eliminisana. Samo je otišla u ilegalu. Zakon je važan u iznošenju na videlo onoga što je prethodno bilo ignorisano, kriminalizovano ili medikalizovano.
14.Kako se može promeniti situacija u zemlji u kojoj se homoseksualnost još uvek smatra grehom ili bolešću od strane jakih političkih i klerikalnih struja?
Kada je homoseksualnost u pitanju, mislim da se stavovi svuda menjaju, a negde sporije nego drugde. Čak i Ujedinjena Evropa prihvata homoseksualnost. Stvar koja je promenila stavove je jednim delom u seksološkim otkrićima da homoseksualci imaju ista osećanja kao i heteroseksualci. U Sjedinjenim državama ovo je počelo da se demonstrira 1940. i iako je bilo promena kada su i psiholozi i psihijatri priznali da ne mogu pronaći osnovnu razliku i da istopolne veze nisu neminovno znak bolesti, promena je i dalje spora, a u Sjedninjenim državama varira od države do države. Mnogi religiozni ljudi, naročito fundamentalni protestanti koji su biblijski liberalisti i katolici koji smeštaju homoseksualnost u glavni greh po kanonu i dalje je smatraju lošom. Katolička crkva se, međutim, menja pošto od 40 do 60 procenata sveštenstva u mojoj zemlji su homofili, tj. da nisu u celibatu bili bi homoseksualci, a zapravo mnogi od njih uprkos svojim zavetima na celibat imaju istopolne seksualno odnose.
Ne mislim da je homoseksualnost bolest, inverzija ili perverzija. To je deo ljudskog stanja. Oduvek smo imali ljude koji su bili zainteresovani za istopolne veze, ali je često u prošlosti to interesovanje moralo da bude poricano, prikriveno, suzbijano, često neuspešno, što je rezultiralo u velikom broju loše prilagođenih ljudi u društvu. Ima i onih koji su spolja dobro prilagođeni, mnogi su oženjeni, imaju decu ali se bore protiv svojih želja. Mislim da su faktori koji učestvuju u formiranju homoseksualne orjentacije brojni, a mnogi ako ne i većina su biološkog porekla, računajući možda neke nasledne faktore, ali ono što je uglavnom dokazano je razvoj koji se odvija u materici i za vreme trudnoće. Očigledno postoje i razvojni faktori u detinjstvu i adolescenciji koji su takođe važni ali ako je šablon ustanovljen na izvestan način u materici, onda individua ima veću tendenciju da odgovori na znake na drugačiji način od onoga ko je programiran drugačije.
15.Čime vam je bilo najteže da se bavite u seksologiji?
Mislim da mi je bilo najteže da proučavam pedofiliju, zato što su uključena deca a ljudi ne žele o tome da slušaju, ne mogu da razumeju, i neprijateljski su prema svima koji pokušavaju da razgovaraju o tome. Kada sam počeo da se bavim homoseksualnošću, doživljvljavao sam neprijateljstva, ali ipak je bilo puno prikrivenih lezbejki i gej muškaraca koji su podržavali to što sam govorio. Pedofiliju je međutim, skoro nemoguće proučavati jer je u Sjedinjenim Državama jedino moguće intervjuisati “žrtve” koje su poznate i ne može se saznati koliko su one reprezentativne, a ako bilo koja osoba prizna svom savetniku da ima pedofilična osećanja, on mora da ga prijavi nadležnim organima. U prošlosti su sveštenici bili oslobođeni takvog prijavljivanja, ali danas bi se to verovatno dogodilo. To znači da se istraživanja mogu raditi samo sa pedofilima koji su osuđeni kriminalci. Ukratko, to je najteže. Prostitucija je verovatno najlakša pošto izgleda da ljudi žele da saznaju što više o toj temi.
Moj prvi rad u seksologiji bila je studija o prostituciji koju sam uradio ranih šezdesetih. Kao rezultat prikaza knjige Wolfenden Report, Britanske parlamentarne Studije o prostituciji i homoseksualnosti, kontaktirao me je izdavač da napišem knjigu. Odlučio sam da bude o prostituciji zato što sam se plašio da budem etiketiran kao homoseksualac a onda smo postepeno ja i moja pokojna supruga Boni objavali i druge teme vezane za seksualnost. Suštinski sam, međutim, pratio savet koji je Džordž Korner, jedan od prvih doktora u seksualnim istraživanjima, dao svom studentu Vilijamu Mastersu, koji ga je pitao za savet povodom svoje karijere seksualnog istraživača. Korner mu je rekao da mora da bude oženjen, da ima decu, da u svojim tridesetim etablira sebe uz pomoć pogodnih publikacija, i onda samo onda, sme da izjavi da je njegov pravi interes seksualnost. Malo je lakše napraviti karijeru seksologa u Sjedinjenim državama sada, ali čovek mora da se suoči sa puno šala, nešto neprijateljstva i razumne sumnjičavosti. Zašto to radiš? Bio sam etiketiran kao homoseksualac, kao pedofil, kao sadomazohista, pornofil, i još mnogo toga, a jedan veb sajt i dalje nastavlja da me naziva pedofilom pošto sam pisao o toj temi. Takav je život. Morate imati volju da stanete iza svog uverenja i konačno većina vaših kolega i ljudi uopšte prihvatiće to što vi jeste, seksolog.

Intervju je objavljen u časopisu “Reč”, 2004.